Lignje (i kozice) s graškom

Seppie coi piseli alla Romana (sipe s graškom). Zapravo se radi o pripremi sličnoj kao u tom receptu, ali sam dodala kozice. Jednostavno zato jer sam ih vidjela i nisam im mogla odoljeti. Slatkoća zrelih ljetnih rajčica, graška i kozica, neodoljiva je!

Ranije sam uvijek ovo jelo radila bez graška, kao nekakve “lignje na saft”, dodavala svašta – tunu, kapare, masline, dagnje… mogućnosti su nebrojene, a kao prilog uvijek sam posluživala – palentu. U potrazi za nešto laganijom, po pitanju glikemijskog indeksa i regulacije tjelesne težine zdravijom verzijom, odlučila sam dodati grašak i eliminirati palentu.

Htjela bih se nadalje baviti upravo tim – zanimljivim i ukusnim jelima koja su ujedno dobra za one koje bi željeli izgubiti kilograme.

Nisam pobornik gladovanja, preskakanja obroka, dijeta s malo kalorija, isključivosti, … generalno govoreći – mučenja. Mislim da možemo i dobro jesti i gubiti na težini i da problem nije uvijek u tome KOLIKO jedemo, nego ŠTO zapravo jedemo.

 

Sastojci (za dvije osobe)

• 300 g lignji
• 300 g kozica
• sok od rajčica
• nekoliko sušenih rajčica (opcija)
• mala glavica luka
• dva češnja češnjaka
• nekoliko grančica peršina
• sol, papar
• bijelo vino 1 dl

 

Priprema

Kozice popržiti na žlici maslinovog ulja pa kad dobiju lijepu rumenu boju i fino zamirišu, maknuti iz posude. U istoj posudi kratko popržiti sitno sjeckani luk, a na kraju mu dodati i sjeckani češnjak. Nakon nekih 10 ak minuta pirjanja na sasvim laganoj vatri, ubaciti očišćene i sitno narezane lignje te ih pirjati kraće vrijeme. Dodati kozice, podliti bijelim vinom, a kad ispari pasiranim rajčicama. Nekoliko sušenih rajčica dodala sam radi jače i mirisnije arome. Prema ukusu oprezno posoliti i doliti malo vode te ubaciti grašak. Kuhati sve zajedno dok grašak ne omekša. Neposredno prije posluživanja posuti svježim, usitnjenim peršinom.

Poslužiti uz salatu od rajčica ili pečenih paprika.

Dobar tek!

 

 

 

Salata od zelenih mahuna, maslina, pinjola i feta sira

Vozimo se Italijom, Švicarskom i Francuskom (opet neki rade, a neki se šlepaju i ljetuju). Inače volim vožnju i krajobraze koji se mijenjaju, ali ovaj put ne. Muči me nekakav gastritis pa jedva uspijevam naći pozu na sjedalu. Gledajući vinograde zasađene na nemogućim mjestima, na nekakvim brdima i strminama, na nadmorskim visinama na kojima i vinograd i maslina začuđuju, ali eto tu su, gledajući kukuruze koji rastu do samog ruba ceste i pšenicu i traktore, kombajne, krave, ovce, čak i na samo par- sto metara od velikih gradova i svaki kvadrat zelenih površina koji je obrađen dokle god ti pogled seže i na kojem nešto kultivirano raste, moj gastritis postaje još gori. Pa onda izlet u francuski market – zašto je hrana jeftinija nego kod nas? Zašto na policama imaju samo vlastite marke hrane, a ne hrpu uvoznih? Zašto Slavonija, Gorski kotar, Ravni kotari, Vinodol, Lika,… zašto zjape mahom neobrađeni, zašto na njima dobro uspijeva samo – korov? Zar smo mi tako bogati? Ili smo pak tako fini da su nam motika i krava duboko ispod časti, pa radije kupujemo uvezena smeća bez okusa i mirisa? I što je to točno ta robna marka u marketima? Nekakve pike, kaplusovi i štatijaznam? Koliko mi je poznato, hranu proizvode proizvođači hrane, a ne supermarketi? I otkud onda ka plus? Strah me i misliti. Dok šetam oko podneva centrom gradića od nekih 7000 stanovnika, na lokalnom korzu nema gotovo nikoga, ljudi rade. Tek tu i tamo netko ispija kavu. Shvatim da ću nastavim li s tim razmišljanjima završiti na gastroskopiji…

No da se pozabavim receptom. Nedavno sam isprobala neočekivano dobru salatu. Pronašla sam je u jednoj francuskoj kuharici. Slike su mi ispale poslovično loše. Salata je trebala biti prilog, a na kraju smo tako navalili na nju i uopće se ne sjećam čemu je to bila prilog, palo je u drugi plan, štogod da bilo.

Salata od mahuna, pinjola, maslina i feta sira

Sastojci

• pola kile mahuna (možda ih je bilo i više, ja sam strašno loša za odmjeravanje povrća)
• 10 dkg feta sira
• šaka kalamata maslina
• šaka pinjola
• pola limuna
• maslinovo ulje i 1 žlica aceta balsamica
• sol, papar

Mahune očistiti, skinuti krajeve i končiće i skuhati al dente. (Ne smiju dobiti onu groznu smećkasto maslinastu nijansu, već trebaju ostati iskričavo zelene.) Na tavi, bez ulja pržiti pinjole. Mislim da je pravilan termin – tostirati. U svakom slučaju, trebaju dobiti laganu boji i fino zamirisati, a ne zagorjeti, stoga oprez, jer nekako se to dogodi odjednom. Masline odkoštati i namočiti u malo aceta balsamica da izgube na slanosti. Pomiješati mahune, pinjole i masline, začiniti sokom polovice limuna, maslinovim uljem, soli i paprom. Na sve razmrviti feta sir i dobro promiješati. Ja sam imala onaj sir koji se kad ga mrvite lijepi za prste i onda u salati izgleda ovako ne baš estetski, ali mi je bolji od onog koji se mrvi.

Salata se može jesti topla i hladna, meni se topla čini boljom.

Dobar tek!

 

Quiche od špinata

Interesantno je kako se kod nas nitko ne srami vlastite nepismenosti. (Istinabog, kod nas se zapravo ama baš nitko ničega ne srami.) U eri smo društvenih mreža – svatko je dobio priliku nešto reći, izraziti se, zauzeti stav, osjetiti se pozvanim da ostavi Trag! I na žalost, mnogi su to i učinili… Tako smo postali svjedoci ogromnih količina ljudske gluposti, neumjerenosti, nepismenosti, neobrazovanosti, nepristojnosti, patetike, prostaštva, egzibicionizma i inoga, a sve uz prigodni selfie koji krasi sto i prvu jednako tupavu objavu kojoj se broji svaki dragocijeni lajk (umjesto da joj se broje višeznamenkaste pravopisne i gramatičke pogreške…). No nije hereza napisati nesuvislu rečenicu koju sa svom zdravom pameti moraš pročitati otprilike pet – šest puta da bi bar donekle uspio dokučiti o čemu to vrli autor govori, hereza je to jasno, glasno (i pismeno) dotičnom autoru spočitnuti. Ne dao bog reći da je car gol! Jer kad ti konačno prekipi i usudiš se nekom reći da je nepismen, dobit ćeš uglavnom dva duboko uvrijeđena obrazloženja (uz to nepismenog će prijana istog trena podržati, a tebe razapinjati bar još desetak jednako nepismenih mu istomišljenika): 1) bitan je smisao, a ti tu cjepidlačiš oko pravopisa i 2) to je bilo u brzini. Neću sad ulaziti u činjenicu da ja uistinu često ne uspijevam shvatiti što je polupismena osoba željela napisati i ima li to ikakav smisao, barem ne iz prve, jer me zapravo daleko više zabavlja ovo drugo “opravdanje”. U brzini?! Ma u kojoj to brzini čovjek zaboravlja pisati? U brzini nam je na mobitelu lakše tipkati bez dijakritičkih znakova, to priznajem. U brzini ćemo možda učiniti kakav zatipak (tip-feler), ali koja me to brzina svjetlosti u pisanju može natjerati da napišem – “snjeg”, “ljepo”, “neznam”, “orginalan”, “šešnajst”, “nebi”, “hoču”, “htjeo” ili “volim rjeku”?? Naučiti pravilno pisati isto je kao npr. naučiti voziti bicikl. To se NIKAD ne zaboravlja. Ne znate li pravilno pisati, to znači da niste nikada niti naučili. Vrlo jednostavno. I odmah je svakome jasno da niste previše uspješno savladali temeljno gradivo prva četiri razreda osnovne škole. Tu vas otprilike i ja i svaka solidnije obrazovana osoba smjesti (i ostavi), ma koliko se trudili ispasti mudri i produhovljeni na nekoj od društvenih mreža. Najgore od svega je to što očekivanje nečeg tako banalnog kao što je pomisao da bi nas učiteljice koje predaju razrednu nastavu trebale i morale opismeniti jer je to nekakav civilizacijski minimum koji mora biti zadovoljen, na koncu ispada krajnje – elitistički.

Nemam Uskršnjeg recepta (ja sam klasičar- šunka, mladi luk, jaja, janjetina, pinca – nema tu puno mudrosti). Zato danas donosim nešto naizgled općepoznato – quiche. Stvar je u tome da ne volim lisnato tijesto pa sam ovaj recept izbjegavala. Obično mi bude i slabo od njega. Tako sam tražeći potencijalne recepte za jelo od šparoga ili špinata, naletjela na dva recepta koja sam spojila u jedan, u jednom od kojih mi se svidjelo tijesto. Jako mi se sviđaju kuharice sastavljene prema godišnjim dobima jer u njima zaista možeš pronaći sezonske recepte taman za ono što imaš u frižideru. Polovica ovog recepta je iz Alnaturine Kuharice koju sam kupila za bodove u DM- u i skroz je zgodna, a druga polovica iz Jamie Oliverove – Jamie kod kuće. Iskoristila sam samo špinat, a nad šparogama (pitomim) još uvijek zdvajam pa ako netko ima kakvu ideju, vrlo rado prihvaćam!

 

Quiche od špinata

Sastojci

Za tijesto:

• 150 g svježeg sira
• 6 žlica mlijeka
• 6 žlica maslinovog ulja
• 1 žličica morske soli
• 1 žlica šećera
• 300 g brašna
• 1 prašak za pecivo
• pola kiselog vrhnja
• malo vode

Za nadjev:

• 100 g ribanog sira (gauda ili sl.)
• 1 paket ABC sira s vlascem (to sam imala u kući, inspiracija me natjerala da ga ubacim, ali to je opcija; u originalnim receptima ga nema)
• 3 jaja
• 2 kisela vrhnja
• sol, papar
• 350 g špinata
• 1 luk
• 1 češnjak
• 100 g šunke

Umijesiti tijesto od svih sastojaka. Obično suho sa suhim, mokro sa mokrim, pa tek onda zajedno. Vode sam dodala tek toliko da poškropim, tj. onoliko koliko je pitalo. Pustila sam tijesto da odstoji vani dok sam pripremala nadjev. Tijesto se jasno neće dignuti. Na maslinovom ulju zastaklimo sitno sjeckani luk, a pri kraju dodamo i češnjak. Zatim počnemo dodavati špinat i polako ga miješati dok sav ne uvene. Posoliti i popapriti. U zdjeli zamutiti sve ostale sastojke. Tijesto razvući rukama u posudi u kojoj ćete peći. Meni se količina činila prevelikom za klasičan kalup za pite pa sam upotrijebila dimenziju 30×40 cm. Bilo je taman. U prvi sloj se stavlja špinat, preko njega šunka i na koncu se sve prelije umakom od vrhnja, jaja i sireva. Peče se u pećnici na 190 stupnjeva otprilike pola sata. Nakon pečenja ostaviti da malo odstoji. Dobar tek i sretan vam Uskrs!

Janjina torta od limuna, badema, maslinovog ulja i prošeka

Razmišljala sam kako bih mogla biti pretenciozna pa ovom kolaču dodati cvjetove lavande. Kako bi to sjajno i pomodno zvučalo! No u njega ne idu cvjetovi lavande. Nije da ne bi mogli, jer kolač svojim sastojcima snažno asocira na Dalmaciju i Mediteran i lavanda bi bila nekakav prirodni slijed. Možda jednom i pokušam.

Recept sam dobila od kolegice i prijateljice pa otud i naslov. Mislim da je ona porijeklom Dubrovkinja, a je li to i ova torta, zaboravila sam je upitati. Ono što je meni čini posebnom jest jednostavnost, tako je nekako rustikalna i starinska. Ne odmaže niti činjenica da volim sve što ima neke veze s limunom. I bit ćete gotovi unutar 60 minuta. Može se jesti i topla, može trajati više dana, a razmišljam da je u buduće služim s nekom kremom od sira.

Janjina torta od limuna, badema, maslinovog ulja i prošeka

Sastojci

• 3 jaja
• 2 limuna
• 10 dkg badema
• 10 dkg šećera
• 10 dkg brašna
• 1 dl maslinovog ulja
• 1 prašak za pecivo
• pola dl prošeka

Pomiješati jaja i šećer dok nisu pjenasti. Dodati maslinovo ulje, sok i ribanu koricu jednog limuna. Dodati bademe, brašno i prašak za pecivo. Smjesu uliti u namašćeni kalup za tortu. Peći na temperaturi od 160 stupnjeva nekih 50 minuta. Drugi limun narezati na vrlo tanke kolutove i namočiti u prošek. Kad je torta pečena, preliti je prošekom i po njoj poslagati kolutove limuna.

Razmišljam ne bi li bilo dobro kriške limuna kratko zakuhati u prošeku da budu mekše i da se stvori sirup?

Dobar tek!

Alla Carbonara

Oh, još jedan u nizu recepata za carbonaru! Taj dosadni recept za tjesteninu s jajima i pancetom. To ćete možda reći vi, a ja se neću složiti s vama (naravno). Carbonara je zapravo pravi izazov!

Štogod vi upisali u google, a tiče se hrane, kuhara, kuhanja… u prvih pet linkova bit će vam neki s coolinarike. Neki dan upišem Rudolph van Veen i izbacilo mi coolinarku i link na recept gdje ga od milja zovu Rudi, skoro pa prije 24 Kitchen. Karikiram, no nije daleko od istine. Svaka čast vrijednim damama s dotičnog sajta, ali to je otprilike kao da me za neku važnu temu prije svega zanima što o tome priča ulica (čaršija, selo, komšiluk ili kako već to želite nazvati). Kako sam i sama laik u kuhanju, povući ću paralelu s mojom strukom – hoćete saznati nešto o medicini, pa krenete čitati razne forume. Pogotovo ako su u pitanju djeca i dječje bolesti gdje je neka mama samim tim što je rodila postala i diplomirani liječnik sa specijalizacijom iz pedijatrije pa vam kod temperature 37 već prvog dana savjetuje odjuriti liječniku i izvaditi krv, bris već nečega, a po mogućnosti i antibiotik. Svakako će usput izvrijeđati djetetovu doktoricu koja ne zna ništa ni o čemu jer djetetu čak ni bris nosa nije napravila pa je najbolje otrčati nekom specijalistu u bolnici, po mogućnosti po noći ili još bolje- preko veze.

Restorančić s najboljom carbonarom u okolici Camerina

Možda vam sve to zvuči zločesto, možda čak elitistički, ali kad je u pitanju hrana potkrijepit ću rečeno upravo na primjeru recepta za carbonaru. Neki dan ja tako iz dokolice, a možda malo i iz čistog i nepatvorenog mazohizma upišem u tražilicu coolinarike riječ – carbonara. Recepata koliko ti srce hoće! Nisam ih pročitala sve. Nisam imala ni živaca, ni vremena, ali na prve dvije stranice, među gotovo 25 recepata, samo dva zaista imaju veze s ovim talijanskim jelom. Jeste li nekad čuli za pizza Margheritu u na koju npr. stavljaju kulen? Nitko vas ne spriječava u tome, ali to onda više nije pizza Margherita. Ili sekeli gulaš sa … štajaznam… cvjetačom i klinčićima? Mašti na volju, ukusi su različiti, ali onda to više nije sekeli gulaš. Radite li pesto genovese sa origanom ili koprom? Ne bih rekla.

Jedna je od članica coolinarike carbonaru opisala kao jelo koje ima veliki broj varijacija i puno je različitih recepata za tu tjesteninu. To je posve netočno. Radi se o bebzroj varijacija bezbroj jela koje nisu carbonara nego nekakva pašta s jajima i još koječime. Upišite u google npr. “carbonara ricetta” pa ćete vidjeti da se vrti manje više jedan jedini recept. Veliki kuhari će osnovnom receptu možda dodati cvijetove tikvica, kobasice ili već neki dodatak, ali osnovni recept ostat će isti pa se to onda s pravom može nazvati carbonara sa cvijetovima tikvica. A ne po principu, otvorila fižider, našla šta je već bilo, utrpala u padelu, pa mi nekako došlo da to nazovem… aj recimo- carbonara.

Našla sam na coolinariki i “carbonaru” sa vrganjima, prešanom šunkom, vrhnjem, vegetom, muškatnim oraščićem i bosiljkom. Može li mi netko odgovoriti što je u tom jelu, možda i ukusnom u to ne ulazim, ali što je tu točno- alla carbonara?? Ima i jedna s lososom, gljivama, pancetom, peršinom i tikvicama?! Razigrani autor dodaje da se mogu staviti mahune, brokula, cvjetača i sl. Pa ima i carbonara s gorgonzolom, pa od povrća, bukovača i valjda sa svime što vam može pasti na pamet. Pa dinstani luk, a da ne govorim da gotovo i nema recepta bez vrhnja za kuhanje, te ogavne stvari. Bit će izgleda da je dovoljno da skuhate paštu pa je to već carbonara?? Podsjeća me na ogroman dućan s hrpama nabacanih artikala, u kojem se sve prodaje po 12 kuna zarez 99, od igle do aviona s dva pilota i stjuardesom, potpuno nekritično i bez kriterija.

To vam je zato jer kod nas svi znaju sve. Mi smo takva pametna nacija. Svi se bave svačijim poslom i zna ga bolje od bilo koga kome je to struka. Pa na koncu, kod nas picajol bez problema radi posao ministra obrane, vozač bagera je saborski zastupnik, doktor može svašta- od ministarstva vanjskih poslova do prosvjete i sporta, a da i ne govorim o ministarstvu zdravlja. A ja tu pilim oko carbonare… 😉

Spaghetti alla carbonara

Ovo je jelo zapravo beskrajno jednostavno i osim tjestenine čine ga 4 osnovna i bitna sastojka. No koliko god mislili da je priprema jednostavna, ona to uopće nije. Valjda zato i ima toliko tzv. “varijanti” kojim su ga ako mene pitate vjerojatno nevješte kuharice “popravljale”, jer upadnete li u neku od zamki vrlo lako ćete dobiti suho i bezukusno jelo.

Pravilo broj jedan- u carbonaru ne ide vrhnje, koliko god na coolinarici tvrdili suprotno. Kremastu teksturu nećete postići na taj način. No o tome kasnije.

U talijanskoj pokrajini u kojoj sam kratko vrijeme živjela četiri osnovna sastojka su: jaja, panceta, pecorino i crni papar. Češnjak je opcija. Pecorino možete zamijeniti granom padano ili parmezanom, ali ne gaudom, edamerom, ementalerom i sličnim sirevima. Jaja imaju vrlo nježan okus i zato vam treba jak sir. (ipak ne gorgonzola…)

Panceta je obavezni sastojak i nikakva šunka, a još manje šunkarica. Postoje varijacije s dimljenim kobasicama i meni su čak i draže jer daju moćniji okus.

Sastojci

• 10 dkg dimljene pancete- po osobi
• jedno jaje- po osobi
• dobra šaka parmezana- po osobi
• crni papar- budite široke ruke
• 1 češanj češnjaka (opcija)
• tjestenina (Špageti se uvriježeno smatraju obaveznim sastojkom carbonare, ali čitala sam negdje da su zapravo u originalni recept išle penne. Iskreno, vama na volju izbor pašte, bitno da se držite duljine kuhanja koja je naznačena na pakiranju. Ako nije, ne kupujte takvu paštu.)

Dimljene kobasice i panceta u kombinaciji

Pancetu narežite na tanke ploškice. Stavite vodu da zakuha. U tanjuru umutite jaja i zatim im dodajte ribani pecorino ili parmezan. Do ovog trena stvar je jednostavna.

Uzmite veliku i duboku tavu. U njoj ćete jelo zgotoviti pa računajte da vam u nju treba stati i tjestenina. Na malo maslinovog ulja lagano pržite pancetu. Nemojte da je vatra prejaka već pustite da iz nje iscuri ukusna masnoća i da postane hrskava. U ovom trenu po želji možete dodati češnjak. Pazite da ne posmeđi, postat će gorak. (Osobno, češnjak mi je predominantan sastojak i prekrije sve ostale pa ga uglavnom izbjegavam.) Kad je panceta hrskava, ugasite vatru. Skuhanu tjesteninu ocijedite, ne gubite vrijeme i niti slučajno je ne ispirite hladnom vodom, pa je prebacite u tavu s pancetom. Po svemu odmah prelijte jaja i sir. Treba nam toplina tjestenine i zato treba djelovati brzo Žustro miješajte da se umak rasporedi po svoj tjestenini. Bit pripreme je u ovome- vatru ste izgasili i nemojte je više paliti. Jaja se moraju stisnuti od topline tjestenine i to je to. To je način kako će ostati kremasta, a ne vrhnje za kuhanje (zar vama taj umjetni okus ne pokvari svako jelo??). Ukoliko imate dojam da su jaja presirova jer je pašta bila prehladna pa svojom toplinom nije koagulirala jaje, imate dvije opcije: poklopiti i ostaviti nekoliko časaka u nadi da će se ipak stisnuti ili ponovno staviti na vatru. U potonjem oprez- lagana vatra i stalno miješanje. Jaje se NE SMIJE pretvoriti u kajganu. Čim se počne zgušnjavati pod kuhačom po dnu tave, gasite vatru. Činit će vam se da cjepidlačim, ali vidjet ćete da je krajnji ishod vrijedan toga.

Poslužite odmah, carbonara će se brzo slijepiti što naravno ne valja. Kad ste je servirali u tanjure, pospite je svježe mljevenim crnim paprom i to obilato. (Meni je bolji od šarenog.) Mora biti sviježe mljeveni. Već mljeveni papar je začin koji nema nikakve veze s paprom i upropasti svako jelo.

Dobar tek!

 

Brza ljetna salata s tunjevinom

Nismo ni koraknuli u Marche, a već ljubaznost – u lokalnom supermarketu neki ljuti popust na tjesteninu De Cecco (60 mrtvih centi po pakiranju!!), ali uz predočenje iskaznice dotičnog marketa koju, jasna stvar – nemamo. Prodavač ili prodavačica, više se ne sjećam, uzima karticu iduće mušterije, očito joj poznate i provlači je kao da je naša. Razmišljam: kad bi nam netko to učinio u Konzumu? Vjerojatno nikad, prvo zato jer nastojim ne odlaziti u Todorićev Konzum ako nisam jako, jako prisiljena na to, ali prvenestveno zato jer su naši ljudi generalno užasno isfrustrirani, ljuti, ogorčeni, nesretni i kao takvi sasvim neskloni činiti bilo kakva dobra djela. Razumijem ih u potpunosti i uopće ne krivim, ali takve sitne geste zapravo uveseljavaju prvenstveno nas same, to su oni mali lanci sreće, jedan osmjeh koji pokrene lavinu drugih pozitivnih stvari. Pa su se i nekakva tri građana strane zemlje, daleko od doma odmah osjetila toplije i bolje. Mi uglavnom svoje turiste mrzimo. Kad bi im barem čovjek mogao naplatiti net bankingom na primjer, a da pritom uopće ne dolaze k nama, jelda?

Kakav peh! Smještena u najljepšu, staru, talijansku kuću koju možete zamisliti, a koja datira iz 15. stoljeća i u kojoj doručkujete uz stare i izlizane freske, a faux finish nije tehnika kojim su obojani zidovi, nego su oni ZAISTA takvi. U talijanskoj pokrajini poznatoj po izuzetno dobroj hrani, ali zato lokalni plinar nikako da dostavi novu bocu i nemam na čemu kuhati!? Srećom- to je Italija, zemlja u kojoj sjajnih ideja i dobre hrane (koja se i ne mora kuhati) nikad ne nedostaje! (Iako pomalo vjerujem da  kuću opsjedaju duhovi. Ako samo malo zastanete i razmislite, ambijent će vam dozvoliti da vrlo brzo povjerujte u to. Tim više što nam je već prvu večer u spavaću sobu uletio šišmiš ili po riječima moje kćeri – mišmiš, a kud ćeš većeg Znaka da je kuća ukleta, od toga?!)

Neću vas sad gnjaviti pričama koje izazivaju zazubice, a pošteno govoreći, meni malo djeluju i pretenciozno. Kad smo bili klinci, bila je neka naša susjeda koja je radila u Italiji te bi uvijek po gastarbajterskom povratku u Domov’nu tvrdila kako je “Pul nas va Talije” /kod nas u Italiji, op.prev./ sve bolje nego s ove strane granice i čak smo je zvali teta Talija, pa ne bih sad ulazila sir po sir, namirnicu po namirnicu u kuknjavu- čega sve oni imaju, a mi neeeeee… (pa i mi imamo i koze i krave i ovce, uh, uh, zašto nemamo i te njihove sireve?!) Neću se baviti nekim otmjenim receptima, gastronomskim uzletima kakve sam konzumirala gotovo svaki dan toga odmora (dijete i ja smo zapravo bili besramni šverceri dok je 1/3 naše tročlane obitelji u Italiji – radno). Ponekad mi se čini da je ovo zapravo bio gastro-turizam, nešto što u kontekstu Italije posebno preporuča moj guru, Jamie Oliver, i ne mogu se, po tko zna koji put, ne složiti s njim, tako da mi nakon ljetovanja slijedi ljuta dijeta. Normalni turisti troše na suvenire, mi na hranu, a pokupovali smo i cijeli niz onih neobičnih soli, tako da se sad i ja, kao i mnoge fancy blogerice s ovih prostora mogu folirati kako hranu začinjam s ciparskom crnom dimljenom soli ili tako već nešto. 😉

Ovaj recept ne pripada talijanskoj kuhinji (ne znam kojoj pripada? Kuhinji ljenivaca?), a uklopljen je u moje ljetovanje jedino zato jer sam se u nedostatku štednjaka sjetila te zaboravljene salate iz samačkih dana i dopustila joj da me ponovno osvoji svojom jednostavnošću. Recept je izum moje prijateljice Ane koja ga opisuje otprilike ovim riječima – “kad vam se ne da kuhati, a i nemate baš puno sastojaka u kući, ljeto je i ne da vam se niti zaprljati veliku količinu posuđa.” Salata se može “obogavaćivati” novim sastojcima, što sam ja i učinila, a dosta dobra je i za razne proslave, hladna predjela, kao samostalan obrok/ljetna večera itd.

Brza ljetna salata s tunjevinom by Ana K.

Sastojci

• 1 srednja limneka tunjevine u maslinovom ulju
• 1 mala limenka slatkog kukuruza (ja volim Bonduelle)
• šaka nasjeckanih crnih i zelenih maslina
• 2 manje rajčice
• po želi dobra žlica ispranih kapara
• četiri dvopeka (veličine zlatnog prepečenca)
• maslinovo ulje
• velika žlica majoneze
• 1 žlica aceta balsamica
• sol, papar

Narezati rajčicu na manje kockice. Ocijediti pa dodati slatki kukuruz. Isto učiniti s tunjevinom. Dodati sitno sjeckane masline i kapare. Začiniti uljem, octom, majonezom, soli i paprom i sve dobro promiješati. Ovo nije primarno salata s majonezom i nemojte u njoj pretjerivati (ja sam ovisnik o majonezi, pa ipak se suzdržim!), ona tu služi više kohezivno, nego radi okusa. Dvopek raskomadati na komade veličine 2-3 cm, ali ih ne dodati u salatu odmah već neposredno prije posluživanja. Bit je da dvopek ostane hrskav, a dodate li ga odmah salati, pa stavite u hladnjak na sat vremena, natopit će se tekućinom i postati gnjecav što može proći, ali salati zanimljivost daje upravo ta hrskavost. Poslužiti hladno.

Dobar tek!

Juha s kozicama i kukuruzom

Uvijek sam se pitala- zašto ljudi nalijepe onu naljepnicu “beba u autu”? Za mene kao vozača, bilo je to prilično uvredljivo štivo. Što bi bilo da nisam vidjela naljepnicu?? Valjda bih se na prvom semaforu pun šut zabila u vozilo ispred sebe, ali oh, hvala na upozorenju, dijete je unutra, hm, onda ipak neću!? S druge strane, tada nisam bila roditelj, pa sam to doživljavala i kao nešto čime ljudi koji imaju djecu “mažu nos” onima koji nisu te sreće iz bilo kojeg tužnog razloga.

Jedne prigode, prije ulaska u EU, uputili smo se s djetetom u Italiju, i nisam se ni snašla, a moja mi je svekrva na rastanku “zveknula” tu naljepnicu na automobil jer da je navodno u Sloveniji kažnjivo ako je nemate (nikad provjeren podatak; može li mi netko reći je li istinit??)

Unutrašnja borba u tom trenutku bila je strašna- eto, sad sam i ja taj glupavi stvor koji ima potrebu egzibicionistički cijelom svijetu saopćiti da je produljio vrstu, da je ispunio svoju reproduktivnu dužnost prema Stvoritelju…

A onda u praksi spoznaš da nije ta naljepnica- tek tako. Koliko puta sam vozila 40 km/h da ne probudim dijete? Usporavala na svakom vijaduktu zbog onih konstrukcija kojima su vezani, a na kojima vam auto previše poskoči. Izgledala ostalim sudionicima kao sumanuti stvor koji priča sam sa sobom, a zapravo zabavljala dijete koje plače na zadnjem sjedalu. Vozila kao ćaknuta, trubila i kad ne treba. Ili pak jurila zato jer mi je dijete bolesno.

Pravi naziv za tu naljepnicu ipak nije “beba u autu”. Pravi naziv je “roditelj koji vozi bebu u autu”. (Kad su djeca u pitanju, roditelji su generalno najveći problem. To će vam reći bilo koji pedijatar, odgajatelj, učitelj ili profesor. I bit će u pravu!)

Godinama me nerviralo kad bi neka mama dovela bolesno dijete i rekla mi- “MI SMO BOLESNI” I općenito, na svako moje pitanje odgovarala tom nekom glupom množinom?! Pa ženo, koliko ja vidim, ti si sasvim zdrava?! A simbioza djeteta s majkom u psihološkom razvoju već je odavno trebala završiti. Ali tko je ikad imao bolesno dijete zna da su onda zaista SVI u kući bolesni. SVI ne spavaju. SVI brinu. SVIMA je teško. I tako vas opet život demantira.

Danas jedan “ukradeni” recept, objavljen nedavno u specijalnom ljetnom izdanju Dobre hrane:

Juha s kozicama i kukuruzom

Pošteno govoreći, teško da ćete naći jelo s kozicama koje nije dobro, pa se malo osjećam kao lažnjak. Taj njihov predivno slatkasti okus nema što neće poboljšati. Recept sam ipak malo modificirala jer u originalu dodaje se kokosovo mlijeko, a ja em ga nisam imala, em mi se nije uklapalo. Malo me nerviraju ti recepti i ti blogeri koji povremeno otkrivaju toplu vodu. Podvale ti neki krajnje običan recept, ali onda dodaju sastojak koji kao da je u jelo pao s Marsa, ali to je onda šik i takoreći na nivou Master chefa. Sve to fotografiraju i još malo poprave u fotošopu i – zvijezda je rođena! Nedavno baš čitam recept – grillane balancane, dressing (nemamo li hrvatsku riječ za to?) od maslinovog ulja i češnjaka. Do ovog trenutka pitate se- i? I?? U čemu je štos??! Eeeee, ali onda dotični bloger/ica dodaje mentu i bosiljak, ovlaš pobaca pomodorine i novi Anthony Bourdain has just left the building! Ili recepti s prekrasnim fotkama, pametnim i velikim riječima, a sve mjere su pogrešne. Ima toga, ima… Nedavno na jednom gastro portalu čitam recept “kineske” kuhinje, moram tu staviti navodnike jer je u njemu bio čili, panceta i indijski oraščići i jedino što je tu meni bilo kineski je – wok. Pod pretpostavkom da ga imate.

Elem, kokosovo mlijeko nisam stavila.

Sastojci

• 20 dkg kozica
• 1 manji morski pas, odrezak lososa ili neka druga riba (ne plava)
• 1 mrkva
• 1 manji luk ili poriluk
• 1 žličica naribanog đumbira
• pola žličice kurkume
• 1 klip kukuruza
• pola litre vode
• 1 češanj češnjaka
• maslinovo ulje, sol, papar
• peršin

Na maslinovom ulju popržite sitno sjeckani luk dok se ne zastakli. Sada dodajte i sasvim sitno sjeckanu mrkvicu pa sve neko vrijeme pirjajte na sasvim tihoj vatri dok ne uvene, ali da ne posmeđi. Dodajte kratko češnjak. Nekoliko kozica ostavite sa strane, nekima odvojite i glave pa sve skupa skuhajte sa pola litre vode, peršina, polovice luka, malo soli i papra te tako dobijte temeljac. Ostale kozice popržite s lukom i češnjakom. Podlijte s dobivenim temeljcem. Zrna kukuruza odvojite od klipa i dodajte u juhu te ih kuhajte dok ne omekšaju. Sada je sezona mladog kukuruza, ali ako ga nema, poslužite će i onaj iz omanje limenke; samo ga dobro ocijedite. Morksog psa narežite na deblje ploške pa dodajte i njega u juhu. Dodajte naribani đumbir, kurkumu, te prema potrebi još soli i papra. Ne pretjerujte s kurkumom; ona je vrlo zdrava, ali ovdje niti ona, niti đumbir ne bi trebali biti dominantan okus, već samo dodatna nota. Pustite da juha još kratko kuha pa je poslužite začinjenu svježim, sjeckanim peršinom.

Riblji složenac

Pusta rasprava oko zadravstvenog odgoja. Problem su im homoseksualci i samozadovoljavanje; ma dajte! Iz prve ruke vam kažem- mi smo zdravstveno sasvim neodgojena zemlja, a “zdravstvena prosvijećenost” već u samom pojmu sadrži kompliment koji ne zaslužujemo. I to nema nikakve veze s gay pride-om, puno je banalnije. Bi li mi npr. netko rekao što ga nagna da ode doktoru zbog temperature 37 i peckanja u grlu koji traju od jutros (isključujem klince koji dolaze žicati ispričnice)? Ili pak dolazak zbog suhog kašljucanja koje je počelo sinoć? Je li zbilja neophodno dojuriti u ambulantu s desetogodišnijim dječakom koji je pao u parku i izgrebao koljena? Trebate li pregled kardiologa zato jer tako misli vaša susjeda (ta i ona je bila!) ili pak prijateljica od nećakinje gospođe kod koje kupujete voće, a koja radi kao pomoćno osoblje na polUklinici (Riječ polUklinika umjesto poliklinika jasno označava da to nije cijela klinika već samo jedna polovica?!)? I uopće, odakle ta opsjednutost doktorima? (koje usput svi i mrze jer to su korumpirane ubojice u bijelom, zar ne?) Pa tek tabletomanija! Magična tableta koje liječi sve tako da sami ne moramo poduzeti apsolutno ništa. Odakle misao da svaka naša senzacija jest nekakav simptom, ergo i bolest i da ona nužno ima neko obrazloženje/rješenje koje pod hitno morate dobiti? ( kruljenje u trbuhu je nekad samo- kruljenje u trbuhu!) Na koncu, zbog čega nismo opsjednuti zdravljem na jednak način na koji nas opsjedaju “potencijalne” bolesti? Jeste li ikada čuli za Andriju Štampara, tog istinskog hrvatskog velikana? (znate li čime se bavio i znate li npr. da je bio jedan od osnivača Svjetske zdravstvene organizacije, iako on nije ” hrvatski brand”? Umjesto njega to su Severina i Todorić.) Lijekovi za masnoće, lijekovi za osteoporozu, raznorazne slične bolesti koje je samo za vas osmislila farmaceutska industrija ne bi li na vama okretala milijune.
A za sve nuspojave- upitajte svog liječnika i ljekarnika (izgovoreno brzinom od sto na sat i napisano mikro slovima, ako je moguće- nevidljivom tintom), jer ONI peru ruke. Zar u 21. stoljeću još uvijek ne znate da gripu, prehladu i druge virusne bolesti ne liječe antibiotici?! (od jučer mi curi nos- A NIJE MI DALA ANTIBIOTIK!!) I ne-daj-boze-da-mi-temperatura-skoči-na-vrtoglavih-37,2-odmah-tri-Maxflua-i-kod-doktora-!; (povišena temperatura do 38,5 naš je sjajni obrambeni mehanizam protiv bolesti!) Gdje vi živite? Zar zaista više vjerujete TV reklamama, Gregoru i Janku (koji su nota bene, ovce!),  umjesto zdravom razumu i iskustvu vaših baka i nona? Baš jučer se opekoh na vruću paru, boljelo je…uh! Ali bolje od Dermazina pomogao je savjet moje pokojne bake Mace- kožica sa ljuske jajeta.

Ne želim ni spekulirati o postotku, ali dobar dio pacijenata u ambulante dolazi apsolutno za bezveze i uzima vrijeme (i novac) stvarno bolesnima i nema minimum minimuma zdravstvenog odgoja i obrazovanja. Jovanović i onaj pop (zaboravih ime našem uvaženom crkvenom poglavaru, eto toliko je već sad povijesno značajan…) i sporni kurikulum s tim veze nemaju.

Ali zato ću ja danas djelovati zdravstveno prosvjetiteljski. Jedete li uistinu dvaput tjedno ribu? Hej, mediteranska nacijo na brdovitom Balkanu, gdje se skrivaš? I ne tlapite mi o skupoći; ima i bijele ribe po pristojnim cijenama kad već nismo hrvatski Ministar pa se za naporan dan ne možemo nagraditi platim orada i brancina.Ovo jelo ima trostruki bonus:
1. brzinsko je,
2. uključuje ribu,
3. možete ga podvaliti onima koji se kunu da baš ne vole ribu, a to su vrlo često djeca.

 

Riblji složenac

Sastojci

• pola kg filetirane bijele ribe 
• nekoliko šaka svježeg špinata
• dva jaja
• 4 mala krumpira
• 1 mala kapula
• 2 manje mrkve
• 2 kisela vrhnja
• sol, papar
• češanj češnjaka, malo peršina

Originalni recept je Jamie Oliverov, ali uz neke sitne izmjene.

Zagrijte pećnicu na 200 stupnjeva C. Ribu uvaljati u kukuruzno brašno. Može i obično, oštro brašno, ali meni se više sviđa kukuruzno. Ispržiti na maslinovom ulju, te ocijediti na papirnatom ubrusu, a potom prekriti dno vatrostalne posude. Istovremeno staviti kuhati krumpire u kori skupa s jajima, a povrh zdjele u kojoj se kuhaju, na pari skuhajte špinat. Ogulite krumpir i jaja. Na ribu prvo posložite tanke ploške kuhanih jaja, a zatim sav špinat. U tavi u kojoj ste pržili ribu na tihoj vatri popržite sitno sjeckani luk i mrkvu. Pred kraj protisnite i dodajte režanj češnjaka. Kad je povrće uvenulo, dodajte vrhnje i malo vode. Začinite sa soli i paprom. Dobivenom smjesu prekrijte ribu, jaja i špinat. I na koncu, oguljeni krumpir grubo razlomite prstima, začinite maslinovim uljem, soli, paprom, sjeckanim peršinom. Krumpir razbacajte po vrhu složenca. Stavite u pećnicu na pola sata dok se krumpir ne zapeče

Dobar tek!

Zapečena tjestenina sa cvjetačom, sirom i aromatičnim mrvicama od kruha i pancete

Kruži netom jedan pomalo patetičan tekst nepoznatog autora kojeg ću prekopirati:

“SAMO MAMA?? ….. Ne mogu podnijeti kad ljudi kažu: “Ti si samo mama?” Da, ja sam mama ! …To me čini budilnikom, kuharicom, spremačicom, konobaricom, učiteljicom, medicinskom sestrom, sudcem, majstorom, fotografom, savjetnikom, planerom dogadjanja, dekoraterom, frizerom, osobnim asistentom, bankarom, i ja sam ta koja ojtera Baba Rogu….. Ja nisam plaćena , nemam godišnji odmor ili bolovanje….Radim dan i noć…. Ja sam na raspolaganju 24sata7 dana i ostatak mog života. To je “samo “BITI MAMA !… Ja mogu biti ništa za vas, ali ja sam sve to za nekoga .”

Mislim na taj tekst dok se spremam za posao i u 6 i 15 ujutro po mrklom mraku, na prstima hodam po kući, a moja odjeća, ključevi, torba, naočale…sve je unaprijed pripremljeno kako ne bih previše šetala, ne daj bože palila svjetla, radila buku, ukratko- ništa što bi probudilo moje dijete (naravno da je ovo naučeno metodom skupih pokušaja i pogrešaka kad u mraku zimskog jutra shvatite da su vam naočale ostale u sobi djeteta koje spava i vrlo je lakog sna ili da nemate pojma gdje su vam ključevi od auta.) Sjetim ga se i dok punimo kadicu u 3 ujutro ne bi li joj skinuli temperaturu: iako već treći dan nitko ne spava, ja ću opet ustati 6 ujutro i otići na posao. U mom poslu nema privilegije, toliko drage u hrvatskom narodu, zvane- bolovanje. Neću ni naglašavati kako je zahtijevan i odgovoran, vjerojatno je svakome njegov posao takav. A kad dođem kući, ma zamisli čuda, još moram i kuhati i spremati i čistiti i biti sve ono što je nabrojala patetična “samo mama”. Kad vidim hrpu koja čeka na peglanje i progresivno se povećava, rekao bi Bukowski u predivnim srpskim prijevodima svojih sjajnih knjiga- “pripadne mi muka”. Moram li vam objašnjavati koliko je teško bilo ostaviti svoje dijete nekome na čuvanje i koliki je stres i meni i njoj i cijeloj obitelji bio moj povratak na posao? Nitko nije ja, Mama s velikim M, ergo- nitko nije dovoljno dobar, možda ne toliko mojoj kćeri: nitko nije dovoljno dobar meni! Nitko ne zna što moje dijete voli jesti, kako najradije zaspi, s čime se najviše voli igrati… Ma kakva baka i kakva nona! A tek ostaviti je nekoj posve nepoznatoj ženi? Koja će je sigurno već drugi dan sjesti u auto, prošvercati preko granice i prodati je nekom neplodnom paru u Adelaideu! U NAJMANJU RUKU! A ja ću onda biti ona tragična mater čiju sliku s djetetom šerate po fejsbuku! ( ja sam imala sreće, moje dijete čuva divna i draga i pouzdana osoba, ali mogao je biti i australski neplodan par!!)

I moja mama je bila “zaposlena” mama. I još k tome samohrana. A nije bilo dana bez skuhanog ručka, uredne odjeće, pomoći pri učenju, vozikanja na slobodne aktivnosti, zajedničkih večeri uz stare filmove, nije bilo priredbe na kojoj nam nije pljeskala, rođendana na kojem nismo imale najljepšu tortu, a isto tako nije bilo dana da nije otišla na posao. Ne sjećam se nijednog njenog bolovanja, a čak niti godišnje odmore nije koristila do kraja.

Ova zemlja ima ogroman broj nezaposlenih žena, ali izuzmemo li ženski udio u tih stravičnih 370 tisuća koji na žalost ima objektivno opravdanje, tko su zapravo žene koje mogu biti- samo mame? Ako mene pitate, isključivo one čiji muževi ili roditelji ili one same imaju dovoljno novaca koji im omogućuje da si tu privilegiju mogu priuštiti. Nijedna normalna mama niti očekuje, niti traži da joj vrijeme s njenim djetetom bude plaćeno, jer na koncu ono nema cijenu. Niti da nam se zbog majčinstva dižu spomenici. Kolike divne žene bi željele i trebale imati djecu, a to ne mogu!

No bojim se da autorica ovog pamfletića zapravo ima drugi problem: kompleks što na poslovnom i obrazovnom planu nije daleko stigla. Ali to će morati ili preboljeti, ili nešto u vezi s tim konkretno poduzeti, a ne maltretirati pošten svijet i cmoljiti putem interneta.

Jer i ja sam ” i budilica i kuharica, spremačica, konobarica, učiteljica, medicinska sestra, sudac, majstor, fotograf, savjetnik, planer dogadjanja, dekorater, frizer, osobni asistent, bankar i ja sam ta koja ojtera Baba Rogu…”. Niti ja nisam za to plaćena. Ali uz sve to odem i na posao i vrlo ga odgovorno odradim. I smatram da je to baš super i ne tražim ni od koga da mi plješće; bio je to moj izbor i vrlo sam zadovoljna njime.

Kad ste zaposlene mame, odlično vam dođe Jamie Oliverova kuharica Sve za 30 minuta. Dobro, znam, vječno drvim po Jamie Oliveru, ali ova je kuharica za mene zbilja – otkriće! Jela su brza, maštovita i fina. I zbilja sve stignete za 30 minuta.

Zato danas jedno fino, brzinsko jelo s namirnicom koju ljudi baš ne vole, a čini mi se i rijetko povezuju s tjesteninom.

Zapečeni makaroni sa cvjetačom, sirom i mrvicama aromatične, hrskave pancete i kruha

Sastojci

• 1 manja glavica cvjetače
• 10 dkg dimljene pancete
• 15 dkg naribanog sira edamera, gaude ili trapista
• 1 čašica kiselog vrhnja
• 2 češnja češnjaka
• ružmarin, sol, papar
• maslinovo ulje
• 3 kriške kruha
• 500 g penne lisce

U kipuću, slanu vodu stavite kuhati tjesteninu zajedno sa cvjetačom koju ste rasčetvorili i okrenuli zelenim listovima prema dolje. Kuhajte prema uputi na kutiji za tjesteninu. Za to vrijeme kriške pancete pecite u pećnici, u posudi u kojoj ćete kasnije zapeći paštu, na 220 stupnjeva, dok ne postanu lijepe, zlatno smeđe i hrskave. Odložite na papirnati ubrus. U multipraktik ubacite kriške kruha, ružmarin, mlaz maslinovog ulja i pancetu te izmiksajte dok ne dobijete aromatične, krupne mrvice. Kada su tjestenina i cvjetača kuhani, ocijedite ih, ali nešto vode u kojoj su se kuhali ostavite sa strane. U posudi u kojoj se pekla panceta raspodijelite tjesteninu i cvjetaču, a cvjetaču grubo nagnječite vilicom ili gnječilicom za krumpir. Naribajte sir. U posudici pomiješajte vrhnje, nešto vode u kojoj su se kuhale tjestenina i cvjetača, sitno sjeckani češnjak i naribani sir. Sve polijte po tjestenini i dobro promiješajte. Naribajte parmezan i pospite ga po tjestenini i cvjetači. Zatim sve ne štedeći pospite mrvicama kruha, pancete i ružmarina. Zapecite u pećnici 10 ak minuta na višoj poziciji, pod grillom.

Dobar tek!

Ajme, koliko nas je…

Sjećate li se JUS-a? (Ne, ovo nije ispad jugonostalgije.) JUS je kratica za jugoslavenski standard, a u govoru starijih generacija zadržala se izrijeka- “Sve po JUS-u”, u značenju vrlo slična onoj danas često korištenoj “Sve po PS-u” (PS= pravila službe). “Dobro je dok je sve po JUS-u”, dobro je dok ne izlazimo iz okvira zadanih, poželjnih standarda i pravila, je li tako? Ne mislim pritom na velike ljude, talentirane, napredne, neimare, ljude ispred svoga vremena, one koji su krčili i kročili kroz ovaj svijet. Mislim na one svakodnevne, takozvane male i obične. Dobro je dok si npr. običan srednjoškolac ili školarac. No imaš li klempave uši i veliki nos ili ne daj Bože gluhe roditelje, kraću nogu, disleksiju, ili si bez roditelja, odrstaš kod rođaka, udomitelja, u domovima …. e, onda nisi po JUS-u, a ni po PS-u i ne piše ti se ništa dobro u ovoj zemlji. (Hm, danas je možda čak dovoljno u osnovnoj školi nemati potreban broj artikala Hallo Kitty, a u srednjoj iPhone barem 4s…) Ima li vaše dijete nesretnim slučajem npr. ADHD, vrlo ćete teško naći školu u kojoj radi dovoljno obučen kadar da bi ono dobilo adekvatno obrazovanje i da ne bi zaostalo za vlastitim vršnjacima. (o, da imat ćete pune ruke raznih Rješenja, raznih Službi, a naš će inače vrlo SPOSOBAN i KORISTAN Ministar prosvjete natjerati profesore da napišu cijeli kus papira i održe više sjednica nastavničkog vijeća, ali vaše dijete od toga neće imati nikakve koristi, budimo realni.) Snađe li te takva nevolja, ti si onaj koji je izvan struje i računaj s tim da će ti u životu sve biti teže. Dok drugi počinju barem od nule, ti sinko krećeš iz minusa. A navela sam krajnje čest poremećaj u djece i naširoko općepoznat. No ovih dana aktualan je problem puno veći od disleksije, a to su rijetke bolesti i/ili teško liječive bolesti. Anastazija, Nora -fora, Ena, Mauro, oprostite što se drugih imena ne sjećam… djeca koja su postala “poznata” po svojoj životnoj borbi, tuzi, tragičnosti, očaju svojih roditelja. Što su ona za nas? Lajk ili share s Facebooka? To je najlakše. Lajkamo ih isto kao i one sladunjave slike malih maca koje se igraju s klupkom vune ili šalica kave s pjenom u obilku srca, a šeramo kao tisuću i jednu premudru misao koju je smislio neki “umjetnik” iz naroda ili je ukradena nekom čak i velikom čovjeku i priljepljena uz neku otrcanu sliku zalaska sunca uz siluete dvoje mladih koji se drže za ruke. I time smo si stvorili osjećaj da smo nešto učinili. Što točno? Okej, možda onaj neki idući koji to vidi, umjesto da lajka, možda će on nešto za to djete konkretno i učiniti, “eto pomogao sam da mu pomogne netko drugi”? Reći ćete, neimaština je, puno je onih koji su potrebiti, ne možemo pomoći svakome. Donekle ću se čak i složiti.

Izlazim tako neki dan iz Lidla, a na staklu letak. Lecnem se i zastanem jer na njemu je poznato lice. Mauro Barak je petogodišnji dječak čiju obitelj poznajem godinama. To je dječak kojem zbog rijetke bolesti prijeti amputacija noge. Neću duljiti jer sve vam piše ovdje, unesite još malo truda pa pročitajte:  http://www.facebook.com/PomocZaMalogMauraBarak?fref=ts Prolazim i pomislim, nadam se da ovo netko vidi, nadam se da će mu netko pomoći! A onda tužno shvatim koliko sam puta prošla kraj takvih letaka, možda i zastala, ali koliko sam puta zaista i pomogla? I kako je sve mnogo teže kad je to netko poznat, kad je to netko tvoj. Kako je teško moliti novac. Kako je teško imati bolesno dijete, a ne moći mu pomoći. Kako je teško obijati vrata koja su sva redom zatvorena. Moljakati doktore. Povlačiti za rukav. Jer više nisi u sustavu. HZZO ne zna što bi s tobom, bolnice ne znaju što bi s tobom, osoblje već vjerojatno prevrće oči kad te vidi jer nitko ne zna što bi ti rekao, što učinio, kako ti pomogao. Čekaš čudo. Humanitarni koncert, SOS telefon, pomoć sumještana, sugrađana … Postao si – letak, rijetka bolest, jedan od 5 u RH, i više nisi “po JUS-u”, o, ne to više nikako nisi. (Usput, znate li uopće koliko je teško dobiti za svoje bolesno dijete taj 060 broj da bi svatko od nas dao onih 6 kuna i pomogao? E, pa vrlo, vrlo teško i komplicirano i nedostupno! Ali sjetite se da tih istih 6 kuna možete uplatiti i putem net bankinga, većina ga ima.) Znate li koliki je broj onih gadova koji će čak i na ovakvoj nevolji htjeti zaraditi, okoristiti se? ………….

Niste li jedan od ovih roditelja i nije li vaš dijete jedno od ove djece, budite svakoga dana jako, jako zahvalni. I u ime te zahvalnosti, ako ste u mogućnosti, onda doista i pomozite. Onda će i onaj lajk s fejsa nešto zaista značiti. Ali najviše od svega vjerujte, kad pomognete nekom kome pomoć treba, zapravo ste pomogli samome sebi. I to nije potrebno objašnjavati jer to jednostavno osjećate i znate.

Nakon ovakvog uvoda, čini se malo neprimjereno pisati o hrani, no ovo je ipak u nekoj mjeri food blog pa sada mora slijediti recept. Konkretno ovaj recept sudjeluje u mjesečnoj nagradnoj igri foodblogera Ajme koliko nas je http://kuvarigrice.blogspot.com/2008/11/ajme-koliko-nas-je-pravila.html na temu- poriluk koju je odabrala domaćica za ovaj mjesec- Milica sa food bloga Na tanjiru http://www.natanjiru.com. Poriluk mi je vrlo draga namirnica, a slijedi recept Jamie Olivera iz njegove kuharice Sretni dani s golim kuharom.

Poriluk iz vreće

Sastojci

• 1 srednje veliki porkluk ili dva manja
• pileća prsa (ja kupujem lokalnog uzgajatelja kokica pa su jedna i previše, ali ona iz marketa trebat će dva)
• 1 limenka bijelog graha
• 2-3 šake mladog špinata (opcija, može i bez njega)
• 3/4 čašice kiselog vrhnja
• 1,5 dl bijelog vina
• 1 češanj češnjaka, sitno sjeckan
• 1 žličica senfa
• majčina dušica, sol, papar (umjesto majčine dušice može i origano ili mažuran)

Divno brz i jednostavan recept!

Od aluminijske folije napravite vreću. Otkinite i preklopite dva veća lista folije i njima obložite kalup za pečenje, tako da na dvije strane rubovi vise van jer ćete njima sve dobro preklopiti kad napunite hranom . Pretpostavljam da bi mogle i one plastične vrećice za pečenje, ali nisam probala. Dno odmah prekrijte listovima mladog špinata, samo ih nemarno pobacajte. Meso narežite na srednje velike komade, ovisno kako volite i kakva pileća prsa imate. Posolite ga i popaprite. Odložite u zdjelu. Dodajte bijeli grah. Najbolje su mi talijanske limenke bijelog canelini graha, ali ga nisam vidjela kupiti kod nas, pa može i smeđi (onaj naš bijeli grah u limenkama uvijek je suh i bezukusan, kao drvo). Na fotografijama su kao što vidite isprobana oba graha. Podlijte bijelim vinom i umiješajte vrhnje, češnjakm, snef i začine. Smjesa ne smije biti pretekuća, ali svi sastojci moraju biti dobro obloženi. U međuvremenu zakuhajte vodu. Poriluk narežite na kolutiće i minutu, dvije blanširajte u kipućoj vodi. Ocijedite ga i pridodajte mesu i grahu. Sve dobro promiješajte. Istresite na foliju i dobro preklopite sa svih strana. Stavite u pećnicu na 180 otprilike na pola sata. 

Uz ovo jelo nije potreban nikakav prilog, ali dobro će doći neka od ovih salata:Dobar tek!