Na kraju ljeta…

Nakon šest mjeseci života u dijaspori, bliži se vrijeme za povratak kući. U nezgodnoj ste situaciji kad imate malo dijete, a nalazite se u zemlji sa sto i jednom kulturnom znamenitosti koju bi trebali vidjeti, a o prirodnim ljepotama da i ne govorim. Ili kad vam dijete spava baš u vrijeme kad u Italiji poslužuju ručak. Ili kad o duljini njenog jutarnjeg spavanca ovisi hoćete li taj dan moći otići na izlet npr. u Assisi, Loretto, Rim ili barem, hm, do Ikee… Da ne govorim o tome da vam treba takva količina dječjih stvari koje apsolutno morate ponijeti sa sobom pa se čini da je riječ o preseljenju u Assisi, a ne razgledavanju Giottovih fresaka. Sva je prilika da ću se iduće godine morati ovdje vratiti. Ili samo tražim dobar izgovor za to.

Na putu iz Marche u Umbriju, uz dugu ravnu cestu što prolazi dolinom koju su isušili ne bi li je obradili (nama danas potpuno nepoznate radnje i glagoli!), na svakih dvjestotinjak metara je kamiončić i nekakav simpatični nonić koji prodaje vreće crvenih krumpira, spletove crvenog i bijelog luka, češnjaka, vrećice sa sušenom lećom, slanutkom, bijelim i šarenim grahom. Također svugdje i plakati- sagra della patata rossa (zaista bih rado vidjela kako izgleda fešta od crvenih krumpira, ali i za to ću morati doći iduće godine…) Kod nas se gotovo više i ne može vidjeti da netko prodaje nešto uz cestu, tek tu i tamo. Mi smo postali nacija prefina za takvo što. Zato se s veseljem zaustavljamo i kupujemo domaće proizvode, a sve me to, kao neki madeleine kolačić, podsjeća na djetinjstvo i vrijeme kada se pripremalo za zimu, kada se jela domaća hrana, a nije se čekalo nekakav midnight shopping u Kauflandu kada će uvozna svinjetina pojeftiniti za 50 posto što će još uvijek biti skuplje, a da ne govorim- nekvalitetnije, od onoga što bismo mogli i trebali jesti. (Da ne počinjem o tome kako u Italiji za 7 eura dobijete litru izvrsnog extra vergine maslinovog ulja, ma čak i za 3-4 eura, dok kod nas najjeftinija boca u marketu košta nekih 70ak kuna!?)

Ručamo u restorančiću na mjestu na kojem je nekad bio koncentracijski logor i u kojem je ubijen  jedan naš partizan koji se borio u Italiji, a po kojem je saletta u kojoj jedemo dobila ime. Tako nam barem na upit objašnjava vlasnica. Odmah nam donose stolicu za dijete i prema njoj su svi toliko nježni, pažljivi i ljubazni da imam osjećaj da će nas dijete na kraju tog ručka obavijestiti da ostaje s njima, a da mi možemo otići… Jela nam donose bez narudžbe, takav je običaj u tom krajnje neformalno uređenom mjestu. Općenito, velik broj mjesta na kojima sam zaista dobro jela u Italiji, izgledaju tako kao da bi ih kod nas sanitarna i još par službi već odavno zatvorile. Pred nama se redaju male procije hladnih i toplih predjela, uz svako ide osmjeh i objašnjenje što jedemo, divne kombinacije domaćih kobasica sa svježim smokvama, svježe napravljena ricotta i domaći pomidori, krumpir pečen u kori, začinjen samo grubom soli i svježe mljevenim paprom, pa salata od ječma, pomodorina i rikule, mozzarella prelivena maslinovim uljem s bergamotom… Domaće crno vino i obična voda u šarmantnom, okrhnutom vrču kojeg sam dobila poriv ukrasti i odnijeti kući. “Primi” su bili dvije vrste pašte, koje nisu zasjenile predjela, ali možda nam je već jednostavno bilo dosta, stvarno smo bili siti. Što su taj dan bili “secondi”, nismo saznali ni mi, a bogme niti dva stola kraj nas. Sumnjam da oni možda i nemaju “seconde”…?

Za kraj najlaganiji, najlepršaviji, najpjenastiji tiramisu koji sam ikad jela. A ja si utvaram da imam sjajan recept za tiramisu i da sam za njega majstor. Svo osoblje izgleda kao da je međusobno u rodu, a toliko su topli, srdačni i jednostavni da u jednom trenutku imam dojam da su u rodu i nama. Zato me posebno nerviraju neki naši restorani i neki naši blogeri. Toliko uzvišeno pričaju ili serviraju hranu, toliko pametuju, dociraju, da imaš dojam da si u muzeju, a konobar da je kustos, dok se ti meškoljiš u stolici i osjećaš pomalo nelagodno kao neki đak prvak, a to je potpuno suprotno od onoga zašto bi čovjek trebao odlaziti u restoran. I sve to da bi ti servirali ili preporučili nešto što ovdje nudi svaka druga seoska oštarija uz najtopliji i najširi osmjeh kojeg možeš zamisliti. Talijani su sretni kad vi uživate u njihovoj hrani. Kad uživate u Plavom podrumu (pod pretpostavkom da vas nisu potrovali kamenicama kao što mene jesu), onda se to samo po sebi razumije jer su oni zaboga-najbolji-na-svijetu-pa-zar-vam-to-nije-jasno-već-sa-vrata, ili barem ako ništa drugo- već iz računa!?

Da ne ispade da ništa ne valja u talijanskoj kuharici Gina D’Acampa, evo danas baš jedna lagana salata ili dobar prilog koji sam pokupila od njega i kojeg redovno radim. Uz to još i moja omiljena juha od pomidora.

Salata od tikvica i bijelog graha

(za dvije osobe)

  • jedna limenka bijelog graha (pokušajte naći onaj sitni bijeli grah, a ne onaj ogromni, brašnasti)
  • dvije tikvice
  • jedan limun- sok i naribana korica
  • maslinovo ulje
  • peršin
  • sol, papar

 Operite tikvice, narežite ih na kolutove, ako su mlade, koru nemojte guliti. U originalnom receptu on nožem za guljenje radi dugačke trake. Što se tiče okusa, ništa se ne dobiva, čak niti vizualno nije neki plus, pa možete i preskočiti, iako je zgodno probati. Skuhajte ih u slanoj vodi, ali samo jednu minutu da ostanu al dente. U zdjeli pomiješajte sa bijelim grahom, začinite sjeckanim svježim peršinom, limunovim sokom, ribanom koricom limuna, maslinovim uljem, soli i paprom. Kad odstoji još je bolja. Dobro ide uz meso sa grilla, ali je izvrstan i zaseban obrok.

Juha od pomidora

(za dvije osobe)

  •  jedna limenka pelata
  • bosiljak, majčina dušica, sol, papar
  • maslinovo ulje
  • 2 češnja češnjaka
  • feta, dvije starog kruha

Na maslinovom ulju kratko popržite sjeckani češnjak i stabljike svježeg bosiljka. Ubacite limenku pelata i smanjite vatru. Začinite majčinom dušicom ili onom zgodnom Mješavinom dalmatinskih začina koja se može kupiti skoro u svakom marketu. Posolite po volji. Pustite kuhati otprilike pola sata, a tada pelate zgnječite vilicom ili gnječilicom za krumpir, pa kuhajte još desetak minuta. Sada možete dodati i pola žličice šećera, meni se sviđa. Kad je gotovo, ukoliko želite ravnomjernu teksturu, izmiksajte je štapnim mikserom.

Kruh narežite na kockice i pržite ga na tavi na malinovom ulju dok ne postane hrskav, pospite majčinom dušicom i češnjakom. Ovo je jedini slučaj u kojem mi se sviđa kad češnjak malo posmeđi i postane hrskav.

Juhu servirajte u tanjure, pospite svježim listićima bosiljka i mirisnim krutonima.

Dobar tek!

P.S. Ne moram ni govoriti da su i salata i juha bolje ako se upotrijebe kuhani grah i svježi pomidori, a ne oni iz limenke, ali odlučila sam se na brzinu pripreme.

Oglasi
Ovaj unos je objavljen u Hrana i druge riječi, Salate, Slano i označen sa , , , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s