Prekmurska gibanica za lude susjede

(ovo će biti jedan jako dugi post kao posljedica višegodišnjih frustracija, pa vi slobodno odskrolajte na recept!)

Kada se odlučite na kupovinu stana, glavni problem neće vam biti manično-depresivni tečaj švicarskog franka, promjenjiva kamatna stopa, dva jamca (a svi se vaši prijatelji i rođaci od vas skrivaju i ne dižu telefonske slušalice već na spomen da razmišljate o stambenom kreditu), 20-25 godina neizvjesnog životarenja na polovici plaće, eventualni pad burze u Tokiju ili kraj globalne ekonomske krize koji se ne nazire. O, ne. Vaš najveći problem bit će ili bi to mogao postati – vaši susjedi! Ja sam odrasla na periferiji, moji su susjedi bile teta Marija kod koje sam pomagala mijesiti kruh, Šćuka i teta Dana, koje su po cijeli dan, pod izlikom da nešto rade zapravo špijunirale susjedstvo, a kod kojih sam po skrivećki jela rigu s krumpirom na salatu (jer mi je tata zabranjivao da jedem po tuđim kućama, ali tako nešto fino jednostavno nisi mogao odbiti!), teta Aka koja me čuvala i njena djeca i nećaci, moji najbolji prijatelji, boćarija i gostiona u kojoj me pokojni barba Pero, slikar, učio kako se peku palačinke (okretanje u zraku nisam nikad savladala)… Doduše, bio je tu i barba Rico koji je redovno prijetio da će sve komuniste, a kasnije i sve hadezeovce, dignuti u zrak, ali on je bio u kategoriji luđaka i osobenjaka bez kojih mala mjesta jednostavno ne mogu i bez obzira što se od rata nije skidao iz maskirne uniforme, nitko nije uistinu uzimao za ozbiljno njegove prijetnje (iako mu je jednom policija u kući zaplijenila popriličnu količinu oružja i municije…). I doista, otkad je umro, naša ulica jednostavno više nije ista. U mom je susjedstvu svak svakog pozdravljao (osim eventualno moje sestre koja na sramotu moje mame, nije pozdravljala nikoga), svak o svakom sve znao, odlazilo se na kave kod susjeda i vrhunac su bila uobičajena tračanja. No onda su krenule moje brojne selidbe i moji brojni novi susjedi, sve po izbor divni ljudi. Jasno vam je, bačena u okrutnu stvarnost iz ove prigradske idile, sada još i veće jer je gledana ružičastim naočalama kojim sadašnjost već hoće i voli gledati na prošlost i djetinjstvo, za ono što me čekalo ipak sam bila sasvim nespremna! Prvi put su to bila dva para s gornjeg kata koje je vlasnik kuće okarakterizirao kao “mladi zaručnici”. Opisao ih je kao zaljubljene golupčiće, a ja sam se naslušala svađa, plača i uvreda koje su me povremeno čak uspjele impresionirati zbog svojom maštovitošću i neponovljivošću. Svoje sam muške susjede od milja zvala – zlostavljači i svako malo razmišljala trebam li pozvati policiju. Susjede s boka prezivale su se Zlojutro. Reći ću samo – nomen est omen! Pa onda ukleta zgrada na Vežici vrhunac svih vrhunaca i istovremeno dno dna. Tamo te djeca pljuju s prozora, usred ljeta ti među cvijeće na balkonu, ubijeno sušom doleti još gorući opušak nekoga s gornjih katova tko ne zna za pojam – pepeljara, piroman, visoki UV index i opasnost od požara. U hodniku susjedi na metar udaljenosti kažeš “dobar dan”, a ona te gleda u oči i šuti. (Pa to je kao da nekome pružiš ruku, a on ti okrene leđa!) Tu je i susjeda s kata čiji pas laje cijeli dan, osim kad je ona doma, što je skoro nikad, ali kad jest onda bez prestanka telefonira vičući u slušalicu potirući sam pojam telefonske komunikacije jer to zvuči kao da pokušava komunicirati dozivajući se s nekim s brda na brdo. Kontinuirana buka. Kao i susjedova djeca koja se svakih pet minuta sjuruju s 4. kata urlajući i povlačeći nekom metalnom šipkom po metalnoj ogradi u hodniku koji usput ima akustiku bolju od Lisinskog, a sve skupa nalikuje na stereotip o ponašanju neodgojene djece iz mojih čitanki nižih razreda osnovne škole (sjećate se Pucka?) do te mjere da je pomalo i nadrealno. Normalna je pojava da se smeće baca kroz prozor, općenito, kad gledaš kroz prozor, odozgo stalno nešto pada. Naročito rado lete kutije od lijekova što nekad i nije loše jer baciš oko čisto da vidiš što ekipa uzima, jesu li ti susjedi (samo) na anksioliticima ili se radi o ozbiljnijoj psihijatrijskoj klijenteli. (Na jednom od nebodera piše grafit- Svi na svemu! I zaista jesu.) I hrana se baca kroz prozor, pod opravdanjem da hrane mačke, no mislim da jedino uspiju privući štakore. Kad kućni savjet postavi na vrata bravu pa se ona i danju i noću zaključavaju, to mojim susjedima nikako ne odgovara i nema tu  neke demokracije ili pregovora, već nakon dva dana jednostavno razbiju bravu i/ili staklo i stvar je riješena! U liftu se puši, to mi je uvijek bilo nejasno??? Koji točno ovisnik moraš biti da ne možeš dočekati da izađeš na zrak, nego pušiš u pol kvadrata prostora? Lift je ujedno i pisoar za neke od pasa. Usput, jedino u što je predsjednik kućnog savjeta uložio u toj raspadajućoj zgradi s preskupom pričuvom bio je – video nadzor u liftu?!? Valjda se nadao kakvom vrućem susretu nekih “mladih zaručnika”… Normalno je i to da ti noću zvone na parlafon jer su zaboravili ključ, a ti si na prvom katu ili ti gori svjetlo, nebitno što imaš malo dijete koje se budi na šuštaj lišća koje pada s drveća. Normalno je i da susjed ima dva ogromna psa koja šeta bez povodnika, a oni će napasti na ama baš svakog drugog psa, čak i na maltezera, kojeg uredno držiš na lajni i onda te još vlasnik napadne, a ako zucneš, osim psovki kojima te časti, možeš dobiti i šakama i cipelama. Ispred kuće je ogroman narančasti križ koji bi čak i onima koji nisu pohađali auto-školu trebao jasno dočarati da je tu riječ o zabrani parkiranja, ali uglavnom ga se ne vidi jer su na njemu parkirana dva do tri auta. U toj ulici ženama buše gume na automobilima. Ne znam točno zašto? Meni su to učinili dvaput. Koji put izbuše i muškarcima. Valjda neka perverzna zabava. I kome sve to prijaviti? Tko će znati? Da i ima neka služba odgovorna za sve to, vjerojatno ionako ne bi funkcionirala, kao što ništa drugo u ovoj zemlji ne funkcionira. Mogla bih nabrajati do sutra, ali lakše vam je otići na http://bobocka18.wordpress.com/ gdje se detaljno opisuju dogodovštine i zgode iz moje nekadašnje zgrade. Bobočka doduše ta traumatska iskustva opisuje na duhovit način, ali to valjda spada u mehanizme obrane; ona još uvijek tamo stanuje… U Italiji mi je do ljetnih ferija susjeda bila studentica Grkinja. Ona je zasjenila sve moje susjede s Vežice. Naš je hodnik bio jako akustičan, a ona se u svojim intimnim trenucima voljela glasati dostojno etabliranih porno glumica i to više puta na dan. Bila sam zahvalna nebesima da je moje dijete malodobno. Mora da je bilo divno susjedu s kata sjediti za ručkom sa svoje dvije kćeri tinejdžerice i uživati u zvučnoj kulisi. Kasnije ih je sve tužio. Razumijem ga. To se valjda kod njih može. A kod nas? Kupuješ stan, a u biti kupuješ mačka u vreći! Kako možeš znati tko su i kakvu su ti susjedi? Čista lutrija! Ja danas stanujem samo 50 ak metara od svoje bivše, uklete zgrade, šećem psa i dijete samo malo dalje od istih mjesta gdje sam ih prije šetala, ali začudo, ljudi su normalni. Nekad ne mogu vjerovati da je to isti kvart! Sve je čisto i uredno, ljudi te prepoznaju pa te pozdravljaju i nasmiju se, poigraju se s tvojim psom, tepaju ti dijetetu, kako se to već pristoji, zgrada je održavana, uvijek će ti netko pridržati vrata, pričekati te s liftom, ukratko, ne mogu se načuditi. A ta su dva nebodera gotovo ista; mogli ste dignuti kredit na bezbroj godina u švicarskim francima i kupiti stan u prvoj, ali jednako tako i u drugoj! Kažem vam, mačak u vreći. Gdje je nestala kulutra zajedničkog življenja? Zgodna fotka zadnjih dana kruži internetom- “Danas je lako biti pametan i kulturan. Konkurencija je nikakva.” Time je valjda sve rečeno. Age of aquarius? Ma ne, samo eskalacija prostaštva…

Prije nego postanem pregorka, ponudit ću vam danas opet nešto slatko. Prekmursku gibanicu sam uvijek smatrala jako kompliciranom pa se nisam upuštala u to, ali zapravo samo iziskuje malo više vremena i prilično više suđa za prati. No ako i vas vaši susjedi nerviraju, to će vas uposliti, pa ćete zaboraviti i smiriti si živce. Ako pak imate sreće pa su u pitanju neki divni ljudi – uvijek ih možete pozvati na kolače! U pravoj verziji prekmurske gibanice ide i prhko tijesto u najdonji sloj, ali ja sam lijena pa zaboravite na to! Ovo je uz neke sitne izmjene recept naše prijateljice Marte čija je gibanica skoro tako dobra kao ona u gostilni Mahnič u Kozini.

Martina prekmurska gibanica s nekim mojim varijacijama

 Sastojci

•  1 paket kora za savijače

Za premaz za kore:

• 1 kiselo vrhnje
• 1 jaje
• 1 dl ulja ili rastopljenog maslaca
• 2 žlice grisa
• 1/2 praška za pecivo
• 1 vanilin šećer

 Za sloj od maka:

• 10 dkg maka
• 3 dkg šećera
• 1 vanilin šećer
• malo toplog mlijeka

Za sloj od lješnjaka:

• 15 dkg lješnjaka
• malo mlijeka
• 1 žlica šećera

Za sloj od jabuka:

• 4 velike, kisele jabuke
• 6 dkg šećera
• 1 vanilin šećer
• malo cimeta

 Za sloj od sira:

• pola kile svježeg kravljeg sira
• pola kiselog vrhnja
• 2 jaje
• malo ruma
• 5 dkg šećera
• ribana korica limuna

Ja sam pekla u pravokutnoj posudi čije dno ima promjer 30 x 18 cm. Dobro je namažite putrom. Obložite prvom korom, neka vam krajevi vise preko ruba. Smućkajte sastojke za premaz za kore. To me inspirirao Đuro Rapaić na www.kuhari.com koji je njime mazao kore u štrudli od šumskog voća (odličan recept!) i zbilja ispadne skoro kao domaća! Za prvi sloj slažite tri kore jednu na drugu s time da je premaz na prvoj i drugoj, a na trećoj nije. Pomiješajte sastojke za sloj od maka. Mlijeka dolijte taman toliko da ne bude niti prerijeko, a niti pregusto i mrvljivo. Zatim slijede dva lista kora za savijače sa jednim premazom između (sve unutarnje redove odvajate sa po dva lista). Pomiješajte sastojke za sloj od sira i rasporedite ga po korama. Slijede opet dvije kore s premazom. Tradicionalno u prekmursku gibanicu idu mljeveni orasi, ali ja ih taj dan nisam imala pa sam upotrijebila lješnjake. Da bi dobila bolju i intenzivniju aromu, lješnjake sam tostirala na tavici, ostrugala im onu tanku ljuskicu koliko ide i samljela. Smješajte s ostalim sastojcima i namažite po korama. Zadnji sloj su jabuke. Njih prethodno malo podinstajte na putru s ostalim sastojcima, a zatim rasporedite na kore. Na vrh stavite opet tri kore s dva sloja premaza, a također preklopite i ono što je visilo sa rubova. Zadnju koru prelijte ostatkom premaza i ne štedite jer će se to prilično sasušiti prilikom pečenja. (Napomena: za ovu širinu posude za pečenje, osim prve kore, sve ostale sam rezala po pola.) Pecite na 180 stupnjeva oko 50 minuta. Meni je bolja drugi dan.

Dobar tek!