“Proljeće je 13-tog u decembru…”, kaže stih Branimira Štulića. I premda mi je ostatak pjesme prilično nejasan i nezanimljiv, ovaj mi je stih drag iz krajnje sebičnih razloga – rođena sam 13. u decembru ili da budem jezično ispravnija – 13. prosinca ili pak na svetu Luciju, zaštitnicu vida (valjda zato cijeli život nosim naočale?). Pjesnik si može dozvoliti nešto što se zove pjesničkom slobodom, pa njemu može biti proljeće i u decembru, ali recite mi, molim vas, zašto je nama Božić otprilike drugog u novembru (studenom, op.prev.)?? Jer čim se na svijeće, lampione ili lampaše, kako vam već drago, zakače natpisi – “sniženje” i čim ih se u trgovinama šutne u nekakav zakutak, na njihovo mjesto zasjednu adventski kalendari i slična ikonografija. Kad bijah dijete, Božić je bio na Božić. Točnije, nije bio ni onda jer smo bili zemlja ladarica s krčagom na glavama i živjeli u socijalizmu. Ma šalim se, u osamdesetim, tim divnim, liberalnim godinama u kojima sam ja odrastala, tko je htio, slavio je Božić, a tko nije, njemu su to bili novogodišnji praznici i stvarno nitko nikog nije ugnjetavao niti prozivao zbog toga, bez obzira što vele ovi iz Glasa koncila (ne uzimam ozbiljno ništa iz usta nekoga tko tolerira pedofiliju i tko je potpuno neosjetljiv za socijalne probleme ljudi u ovoj zemlji dok pritom, ni orao, ni kopao, ubire milijarde iz državnog proračuna i ne plaća porez.)
Pokloni iz kućne radionice
Onda se to nekako pomaknulo na malo ranije, sve mic po mic, dan po dan i nekako smo došli i do svete Lucije. Pa, da, ipak je to dan kad se sadi božićna pšenica, pa kad ćeš okititi borove i zapaliti lampice ako nećeš tad? A kad smo već došli do svete Lucije, zašto ne bi i do svetog Nikole, pa to je tu odmah, pet, šest dana, plus-minus…? Ako se ne varam, jedno vrijeme je djed Mraz bio službeno mrtav i izjednačen sa sv. Nikolom pa je ovaj nosio darove i na svoj dan, a i na Božić. Ajme majko koje je to bilo zatupljujuće vrijeme. Pa onda na scenu stupa i djed Božićnjak jer da je Mraz komunjara; zbilja smo još dobri kakve budale su nam sve vodile zemlju. Vanna i Krešimir Dolenčić pak i dan danas vjeruju da im darove za Božić donosi “mali Isusek”, tako barem donosi Glorija, pa hajd’ i to je baš lijepo. Uglavnom, kad smo došli i do 6. u decembru (prosincu, op.prev.), pa za tih šest dana, zašto cjepidlačiti, a i zna se kad počinje advent, odjednom je cijeli prosinac postao – Božić!! Da me ubijete, kad i kako smo došli do Dušnog dana, nemam pojma! Je li postojala neka među faza, ne sjećam se? Vjerojatno su to bile višemetarske jelke po šoping centrima koje su nicale, a da još ni ljetni ten nismo izgubili i koje su nas u početku malo čudile svojom preuranjenošću, svojim “avangardnim”, npr. narančastim, ljubičastim i smeđim… ukrasima, ali na koncu smo navikli. To i jest taktika- na SVE se čovjek na kraju- navikne! I tako nas je šoping manija navukla da gotovo dva mjeseca ranije slavimo Isusovo rođenje. Pa Marija još nije imala čak ni lažne Braxton Hicksove kontrakcije, a kamo li natruhu pravog truda! Sigurna sam da ih muči i taj Dan svih svetih, jer da ga nema, k vragu, pomakli bi oni Božić odmah nakon Vele Gospe, kladim se! U stanju su to ti lukavi trgovci! Ovako, fućkaj ga, moraju se zadovoljiti sitnom zaradom od svijeća i krizantema… Nama ne samo da Grinch nije ukrao Božić, nego ga je sad skoro malo već i previše! 😉
Doduše, nekad davno pročitala sam božićnu priču Roberta Fulghuma o tome kako se usred ljeta sjetio da proteklog Božića nije zaprimio niti jednu jedinu božićnu čestitku od svojih prijatelja (što bi tek jadan rekao da u današnje vrijeme očekuje božićnu čestitku?!? Klasa optimist!). Nakon više mjeseci, jako ljutit na svoje prijatelje, na tavanu je pronašao cijelu kutiju punu neotvorenih božićnih čestitki koje je u božićnoj gužvi spremio i odložio da ih u miru pročita, pa zabravio! I tako je usred ljeta sjeo, pun grizodušja zbog toga što je kudio svoje prijatelje koji ga ipak nisu zaboravili, pustio božićne pjesme i počeo dirnut čitati čestitke i njihove dobre želje i pjevajući na sav glas zaključio kako Božić može biti i usred ljeta jer nije bitan datum, bitno je sve ono što Božić jest. Ipak mislim kako nije zaključio da je Božić masivni atak na šoping centre koji ne prestaje od 1.12., a usporedbi s kojim je iskrcavanje na Normandiju nekakva sitna i zanemariva bitkica.
Danas još jedan kuglof! Točnije mramorni kolač u kalupu za kuglof. Draga su mi oba, pa zašto ih ne spojiti u jedno? Naš veliki pokojni kuhar Nikica Gamulin- Gama to je i učinio, a ja prepisujem od boljih i toplo vam preporučujem.
Mramorni kolač ili moj omiljeni kuglof
Sastojci
- 150 g putra
- 250 g šećera
- 3 jaja
- 250 g brašna
- pola praška za pecivo
- 2 dl mlijeka
- 1 dl ulja
- 50 g čokolade
- 100 g šećera u prahu
Maslac, šećer i žutanjke miješati dok ne postanu pjenasti. Postupno dodajemo brašno i prašak za pecivo, neprestano miješajući. Polako dodajemo i mlijeko i ulje dok ne dobijemo glatku smjesu. Od bjelanjaka uz prstohvat soli istući čvrsti snijeg i polako ga umiješati u smjesu brašna, šećera, putra i jaja. Nemojte upotrijebiti mikser (to bi učinila moja mama) jer ćete izgubiti zrak iz mjehurića, a samim tim i finu prozračnost tijesta. 
Dobivenu smjesu podijelite u dva dijela. U jednu polovicu umiješajte otopljenu tamnu čokoladu. Namastite kalup za kuglof i zatim u njega naizmjenice stavljajte žlicu crne, pa žlicu bijele smjese. U idućem redu na crnu ide bijela, na bijelu crna. Tako ćete dobiti lijepu prošaranost kolača. Na kraju blago zaravnajte i stavite peći u pećnicu zagrijanu na 180 stupnjeva, otprilike 45 minuta. Ohlađeni kuglof pospite štaub šećerom.
Dobar tek!
Dok kuham... 