Riblji složenac

fotografija (4)Pusta rasprava oko zadravstvenog odgoja. Problem su im homoseksualci i samozadovoljavanje; ma dajte! Iz prve ruke vam kažem- mi smo zdravstveno sasvim neodgojena zemlja, a “zdravstvena prosvijećenost” već u samom pojmu sadrži kompliment koji ne zaslužujemo. I to nema nikakve veze s gay pride-om, puno je banalnije. Bi li mi npr. netko rekao što ga nagna da ode doktoru zbog temperature 37 i peckanja u grlu koji traju od jutros (isključujem klince koji dolaze žicati ispričnice)? Ili pak dolazak zbog suhog kašljucanja koje je počelo sinoć? Je li zbilja neophodno dojuriti u ambulantu s desetogodišnijim dječakom koji je pao u parku i izgrebao koljena? Trebate li pregled kardiologa zato jer tako misli vaša susjeda (ta i ona je bila!) ili pak prijateljica od nećakinje gospođe kod koje kupujete voće, a koja radi kao pomoćno osoblje na polUklinici (Riječ polUklinika umjesto poliklinika jasno označava da to nije cijela klinika već samo jedna polovica?!)? I uopće, odakle ta opsjednutost doktorima? (koje usput svi i mrze jer to su korumpirane ubojice u bijelom, zar ne?) Pa tek tabletomanija! Magična tableta koje liječi sve tako da sami ne moramo poduzeti apsolutno ništa. Odakle misao da svaka naša senzacija jest nekakav simptom, ergo i bolest i da ona nužno ima neko obrazloženje/rješenje koje pod hitno morate dobiti? ( kruljenje u trbuhu je nekad samo- kruljenje u trbuhu!) Na koncu, zbog čega nismo opsjednuti zdravljem na jednak način na koji nas opsjedaju “potencijalne” bolesti? Jeste li ikada čuli za Andriju Štampara, tog istinskog hrvatskog velikana? (znate li čime se bavio i znate li npr. da je bio jedan od osnivača Svjetske zdravstvene organizacije, iako on nije ” hrvatski brand”? Umjesto njega to su Severina i Todorić.) Lijekovi za masnoće, lijekovi za osteoporozu, raznorazne slične bolesti koje je samo za vas osmislila farmaceutska industrija ne bi li na vama okretala milijune.
A za sve nuspojave- upitajte svog liječnika i ljekarnika (izgovoreno brzinom od sto na sat i napisano mikro slovima, ako je moguće- nevidljivom tintom), jer ONI peru ruke. Zar u 21. stoljeću još uvijek ne znate da gripu, prehladu i druge virusne bolesti ne liječe antibiotici?! (od jučer mi curi nos- A NIJE MI DALA ANTIBIOTIK!!) I ne-daj-boze-da-mi-temperatura-skoči-na-vrtoglavih-37,2-odmah-tri-Maxflua-i-kod-doktora-!; (povišena temperatura do 38,5 naš je sjajni obrambeni mehanizam protiv bolesti!) Gdje vi živite? Zar zaista više vjerujete TV reklamama, Gregoru i Janku (koji su nota bene, ovce!),  umjesto zdravom razumu i iskustvu vaših baka i nona? Baš jučer se opekoh na vruću paru, boljelo je…uh! Ali bolje od Dermazina pomogao je savjet moje pokojne bake Mace- kožica sa ljuske jajeta.

Ne želim ni spekulirati o postotku, ali dobar dio pacijenata u ambulante dolazi apsolutno za bezveze i uzima vrijeme (i novac) stvarno bolesnima i nema minimum minimuma zdravstvenog odgoja i obrazovanja. Jovanović i onaj pop (zaboravih ime našem uvaženom crkvenom poglavaru, eto toliko je već sad povijesno značajan…) i sporni kurikulum s tim veze nemaju.

fotografija (5)Ali zato ću ja danas djelovati zdravstveno prosvjetiteljski. Jedete li uistinu dvaput tjedno ribu? Hej, mediteranska nacijo na brdovitom Balkanu, gdje se skrivaš? I ne tlapite mi o skupoći; ima i bijele ribe po pristojnim cijenama kad već nismo hrvatski Ministar pa se za naporan dan ne možemo nagraditi platim orada i brancina.Ovo jelo ima trostruki bonus:
1. brzinsko je,
2. uključuje ribu,
3. možete ga podvaliti onima koji se kunu da baš ne vole ribu, a to su vrlo često djeca.
 

Riblji složenac

Sastojci

  • pola kg filetirane bijele ribe 
  • nekoliko šaka svježeg špinata
  • dva jaja
  • 4 mala krumpira
  • 1 mala kapula
  • 2 manje mrkve
  • 2 kisela vrhnja
  • sol, papar
  • češanj češnjaka, malo peršina

Originalni recept je Jamie Oliverov, ali uz neke sitne izmjene.

Zagrijte pećnicu na 200 stupnjeva C. Ribu uvaljati u kukuruzno brašno. Može i obično, oštro brašno, ali meni se više sviđa kukuruzno. Ispržiti na maslinovom ulju, te ocijediti na papirnatom ubrusu, a potom prekriti dno vatrostalne posude. Istovremeno staviti kuhati krumpire u kori skupa s jajima, a povrh zdjele u kojoj se kuhaju, na pari skuhajte špinat. Ogulite krumpir i jaja. Na ribu prvo posložite tanke ploške kuhanih jaja, a zatim sav špinat. U tavi u kojoj ste pržili ribu na tihoj vatri popržite sitno sjeckani luk i mrkvu. Pred kraj protisnite i dodajte režanj češnjaka. Kad je povrće uvenulo, dodajte vrhnje i malo vode. Začinite sa soli i paprom. Dobivenom smjesu prekrijte ribu, jaja i špinat. I na koncu, oguljeni krumpir grubo razlomite prstima, začinite maslinovim uljem, soli, paprom, sjeckanim peršinom. Krumpir razbacajte po vrhu složenca. Stavite u pećnicu na pola sata dok se krumpir ne zapeče

Dobar tek!

fotografija (7)
Objavljeno u Hrana i druge riječi, Riba, Slano | Označeno sa , , , , | 1 komentar

Zapečena tjestenina sa cvjetačom, sirom i aromatičnim mrvicama od kruha i pancete

Kruži netom jedan pomalo patetičan tekst nepoznatog autora kojeg ću prekopirati:
“SAMO MAMA?? ….. Ne mogu podnijeti kad ljudi kažu: “Ti si samo mama?” Da, ja sam mama ! …To me čini budilnikom, kuharicom, spremačicom, konobaricom, učiteljicom, medicinskom sestrom, sudcem, majstorom, fotografom, savjetnikom, planerom dogadjanja, dekoraterom, frizerom, osobnim asistentom, bankarom, i ja sam ta koja ojtera Baba Rogu….. Ja nisam plaćena , nemam godišnji odmor ili bolovanje….Radim dan i noć…. Ja sam na raspolaganju 24sata7 dana i ostatak mog života. To je “samo “BITI MAMA !… Ja mogu biti ništa za vas, ali ja sam sve to za nekoga .”
samo mamaMislim na taj tekst dok se spremam za posao i u 6 i 15 ujutro po mrklom mraku, na prstima hodam po kući, a moja odjeća, ključevi, torba, naočale…sve je unaprijed pripremljeno kako ne bih previše šetala, ne daj bože palila svjetla, radila buku, ukratko- ništa što bi probudilo moje dijete (naravno da je ovo naučeno metodom skupih pokušaja i pogrešaka kad u mraku zimskog jutra shvatite da su vam naočale ostale u sobi djeteta koje spava i vrlo je lakog sna ili da nemate pojma gdje su vam ključevi od auta.) Sjetim ga se i dok punimo kadicu u 3 ujutro ne bi li joj skinuli temperaturu: iako već treći dan nitko ne spava, ja ću opet ustati 6 ujutro i otići na posao. U mom poslu nema privilegije, toliko drage u hrvatskom narodu, zvane- bolovanje. Neću ni naglašavati kako je zahtijevan i odgovoran, vjerojatno je svakome njegov posao takav. A kad dođem kući, ma zamisli čuda, još moram i kuhati i spremati i čistiti i biti sve ono što je nabrojala patetična “samo mama”. Kad vidim hrpu koja čeka na peglanje i progresivno se povećava, rekao bi Bukowski u predivnim srpskim prijevodima svojih sjajnih knjiga- “pripadne mi muka”. Moram li vam objašnjavati koliko je teško bilo ostaviti svoje dijete nekome na čuvanje i koliki je stres i meni i njoj i cijeloj obitelji bio moj povratak na posao? Nitko nije ja, Mama s velikim M, ergo- nitko nije dovoljno dobar, možda ne toliko mojoj kćeri: nitko nije dovoljno dobar meni! Nitko ne zna što moje dijete voli jesti, kako najradije zaspi, s čime se najviše voli igrati… Ma kakva baka i kakva nona! A tek ostaviti je nekoj posve nepoznatoj ženi? Koja će je sigurno već drugi dan sjesti u auto, prošvercati preko granice i prodati je nekom neplodnom paru u Adelaideu! U NAJMANJU RUKU! A ja ću onda biti ona tragična mater čiju sliku s djetetom šerate po fejsbuku! ( ja sam imala sreće, moje dijete čuva divna i draga i pouzdana osoba, ali mogao je biti i australski neplodan par!!)
I moja mama je bila “zaposlena” mama. I još k tome samohrana. A nije bilo dana bez skuhanog ručka, uredne odjeće, pomoći pri učenju, vozikanja na slobodne aktivnosti, zajedničkih večeri uz stare filmove, nije bilo priredbe na kojoj nam nije pljeskala, rođendana na kojem nismo imale najljepšu tortu, a isto tako nije bilo dana da nije otišla na posao. Ne sjećam se nijednog njenog bolovanja, a čak niti godišnje odmore nije koristila do kraja.
Ova zemlja ima ogroman broj nezaposlenih žena, ali izuzmemo li ženski udio u tih stravičnih 370 tisuća koji na žalost ima objektivno opravdanje, tko su zapravo žene koje mogu biti- samo mame? Ako mene pitate, isključivo one čiji muževi ili roditelji ili one same imaju dovoljno novaca koji im omogućuje da si tu privilegiju mogu priuštiti. Nijedna normalna mama niti očekuje, niti traži da joj vrijeme s njenim djetetom bude plaćeno, jer na koncu ono nema cijenu. Niti da nam se zbog majčinstva dižu spomenici. Kolike divne žene bi željele i trebale imati djecu, a to ne mogu!
No bojim se da autorica ovog pamfletića zapravo ima drugi problem: kompleks što na poslovnom i obrazovnom planu nije daleko stigla. Ali to će morati ili preboljeti, ili nešto u vezi s tim konkretno poduzeti, a ne maltretirati pošten svijet i cmoljiti putem interneta.
Jer i ja sam ” i budilica i kuharica, spremačica, konobarica, učiteljica, medicinska sestra, sudac, majstor, fotograf, savjetnik, planer dogadjanja, dekorater, frizer, osobni asistent, bankar i ja sam ta koja ojtera Baba Rogu…”. Niti ja nisam za to plaćena. Ali uz sve to odem i na posao i vrlo ga odgovorno odradim. I smatram da je to baš super i ne tražim ni od koga da mi plješće; bio je to moj izbor i vrlo sam zadovoljna njime.
Kad ste zaposlene mame, odlično vam dođe Jamie Oliverova kuharica Sve za 30 minuta. Dobro, znam, vječno drvim po Jamie Oliveru, ali ova je kuharica za mene zbilja – otkriće! Jela su brza, maštovita i fina. I zbilja sve stignete za 30 minuta.
Zato danas jedno fino, brzinsko jelo s namirnicom koju ljudi baš ne vole, a čini mi se i rijetko povezuju s tjesteninom.
Zapečeni makaroni sa cvjetačom, sirom i mrvicama aromatične, hrskave pancete i kruha
Sastojci
  • 1 manja glavica cvjetače
  • 10 dkg dimljene pancete
  • 15 dkg naribanog sira edamera, gaude ili trapista
  • 1 čašica kiselog vrhnja
  • 2 češnja češnjaka
  • ružmarin, sol, papar
  • maslinovo ulje
  • 3 kriške kruha
  • 500 g penne lisce
fotografijaU kipuću, slanu vodu stavite kuhati tjesteninu zajedno sa cvjetačom koju ste rasčetvorili i okrenuli zelenim listovima prema dolje. Kuhajte prema uputi na kutiji za tjesteninu. Za to vrijeme kriške pancete pecite u pećnici, u posudi u kojoj ćete kasnije zapeći paštu, na 220 stupnjeva, dok ne postanu lijepe, zlatno smeđe i hrskave. Odložite na papirnati ubrus. U multipraktik ubacite kriške kruha, ružmarin, mlaz maslinovog ulja i pancetu te izmiksajte dok ne dobijete aromatične, krupne mrvice. Kada su tjestenina i cvjetača kuhani, ocijedite ih, ali nešto vode u kojoj su se kuhali ostavite sa strane. U posudi u kojoj se pekla panceta raspodijelite tjesteninu i cvjetaču, a cvjetaču grubo nagnječite vilicom ili gnječilicom za krumpir. Naribajte sir. U posudici pomiješajte vrhnje, nešto vode u kojoj su se kuhale tjestenina i cvjetača, sitno sjeckani češnjak i naribani sir. Sve polijte po tjestenini i dobro promiješajte. Naribajte parmezan i pospite ga po tjestenini i cvjetači. Zatim sve ne štedeći pospite mrvicama kruha, pancete i ružmarina. Zapecite u pećnici 10 ak minuta na višoj poziciji, pod grillom.
Dobar tek!
Objavljeno u Hrana i druge riječi, Slano, Tjestenina | Označeno sa , , , , , , , | 2 komentara

Ajme, koliko nas je…

Sjećate li se JUS-a? (Ne, ovo nije ispad jugonostalgije.) JUS je kratica za jugoslavenski standard, a u govoru starijih generacija zadržala se izrijeka- “Sve po JUS-u”, u značenju vrlo slična onoj danas često korištenoj “Sve po PS-u” (PS= pravila službe). “Dobro je dok je sve po JUS-u”, dobro je dok ne izlazimo iz okvira zadanih, poželjnih standarda i pravila, je li tako? Ne mislim pritom na velike ljude, talentirane, napredne, neimare, ljude ispred svoga vremena, one koji su krčili i kročili kroz ovaj svijet. Mislim na one svakodnevne, takozvane male i obične. Dobro je dok si npr. običan srednjoškolac ili školarac. No imaš li klempave uši i veliki nos ili ne daj Bože gluhe roditelje, kraću nogu, disleksiju, ili si bez roditelja, odrstaš kod rođaka, udomitelja, u domovima …. e, onda nisi po JUS-u, a ni po PS-u i ne piše ti se ništa dobro u ovoj zemlji. (Hm, danas je možda čak dovoljno u osnovnoj školi nemati potreban broj artikala Hallo Kitty, a u srednjoj iPhone barem 4s…) Ima li vaše dijete nesretnim slučajem npr. ADHD, vrlo ćete teško naći školu u kojoj radi dovoljno obučen kadar da bi ono dobilo adekvatno obrazovanje i da ne bi zaostalo za vlastitim vršnjacima. (o, da imat ćete pune ruke raznih Rješenja, raznih Službi, a naš će inače vrlo SPOSOBAN i KORISTAN Ministar prosvjete natjerati profesore da napišu cijeli kus papira i održe više sjednica nastavničkog vijeća, ali vaše dijete od toga neće imati nikakve koristi, budimo realni.) Snađe li te takva nevolja, ti si onaj koji je izvan struje i računaj s tim da će ti u životu sve biti teže. Dok drugi počinju barem od nule, ti sinko krećeš iz minusa. A navela sam krajnje čest poremećaj u djece i naširoko općepoznat. No ovih dana aktualan je problem puno veći od disleksije, a to su rijetke bolesti i/ili teško liječive bolesti. Anastazija, Nora -fora, Ena, Mauro, oprostite što se drugih imena ne sjećam… djeca koja su postala “poznata” po svojoj životnoj borbi, tuzi, tragičnosti, očaju svojih roditelja. Što su ona za nas? Lajk ili share s Facebooka? To je najlakše. Lajkamo ih isto kao i one sladunjave slike malih maca koje se igraju s klupkom vune ili šalica kave s pjenom u obilku srca, a šeramo kao tisuću i jednu premudru misao koju je smislio neki “umjetnik” iz naroda ili je ukradena nekom čak i velikom čovjeku i priljepljena uz neku otrcanu sliku zalaska sunca uz siluete dvoje mladih koji se drže za ruke. I time smo si stvorili osjećaj da smo nešto učinili. Što točno? Okej, možda onaj neki idući koji to vidi, umjesto da lajka, možda će on nešto za to djete konkretno i učiniti, “eto pomogao sam da mu pomogne netko drugi”? Reći ćete, neimaština je, puno je onih koji su potrebiti, ne možemo pomoći svakome. Donekle ću se čak i složiti.

Izlazim tako neki dan iz Lidla, a na staklu letak. Lecnem se i zastanem jer na njemu je poznato lice. Mauro Barak je petogodišnji dječak čiju obitelj poznajem godinama. To je dječak kojem zbog rijetke bolesti prijeti amputacija noge. Neću duljiti jer sve vam piše ovdje, unesite još malo truda pa pročitajte:  http://www.facebook.com/PomocZaMalogMauraBarak?fref=ts Prolazim i pomislim, nadam se da ovo netko vidi, nadam se da će mu netko pomoći! A onda tužno shvatim koliko sam puta prošla kraj takvih letaka, možda i zastala, ali koliko sam puta zaista i pomogla? I kako je sve mnogo teže kad je to netko poznat, kad je to netko tvoj. Kako je teško moliti novac. Kako je teško imati bolesno dijete, a ne moći mu pomoći. Kako je teško obijati vrata koja su sva redom zatvorena. Moljakati doktore. Povlačiti za rukav. Jer više nisi u sustavu. HZZO ne zna što bi s tobom, bolnice ne znaju što bi s tobom, osoblje već vjerojatno prevrće oči kad te vidi jer nitko ne zna što bi ti rekao, što učinio, kako ti pomogao. Čekaš čudo. Humanitarni koncert, SOS telefon, pomoć sumještana, sugrađana … Postao si – letak, rijetka bolest, jedan od 5 u RH, i više nisi “po JUS-u”, o, ne to više nikako nisi. (Usput, znate li uopće koliko je teško dobiti za svoje bolesno dijete taj 060 broj da bi svatko od nas dao onih 6 kuna i pomogao? E, pa vrlo, vrlo teško i komplicirano i nedostupno! Ali sjetite se da tih istih 6 kuna možete uplatiti i putem net bankinga, većina ga ima.) Znate li koliki je broj onih gadova koji će čak i na ovakvoj nevolji htjeti zaraditi, okoristiti se? ………….

Niste li jedan od ovih roditelja i nije li vaš dijete jedno od ove djece, budite svakoga dana jako, jako zahvalni. I u ime te zahvalnosti, ako ste u mogućnosti, onda doista i pomozite. Onda će i onaj lajk s fejsa nešto zaista značiti. Ali najviše od svega vjerujte, kad pomognete nekom kome pomoć treba, zapravo ste pomogli samome sebi. I to nije potrebno objašnjavati jer to jednostavno osjećate i znate.

Nakon ovakvog uvoda, čini se malo neprimjereno pisati o hrani, no ovo je ipak u nekoj mjeri food blog pa sada mora slijediti recept. Konkretno ovaj recept sudjeluje u mjesečnoj nagradnoj igri foodblogera Ajme koliko nas je http://kuvarigrice.blogspot.com/2008/11/ajme-koliko-nas-je-pravila.html na temu- poriluk koju je odabrala domaćica za ovaj mjesec- Milica sa food bloga Na tanjiru http://www.natanjiru.com. Poriluk mi je vrlo draga namirnica, a slijedi recept Jamie Olivera iz njegove kuharice Sretni dani s golim kuharom.

IMG_2775

Poriluk iz vreće

Sastojci

Poriluk2

  • 1 srednje veliki porkluk ili dva manja
  • pileća prsa (ja kupujem lokalnog uzgajatelja kokica pa su jedna i previše, ali ona iz marketa trebat će dva)
  • 1 limenka bijelog graha
  • 2-3 šake mladog špinata (opcija, može i bez njega)
  • 3/4 čašice kiselog vrhnja
  • 1,5 dl bijelog vina
  • 1 češanj češnjaka, sitno sjeckan
  • 1 žličica senfa
  • majčina dušica, sol, papar (umjesto majčine dušice može i origano ili mažuran)

Divno brz i jednostavan recept!

Od aluminijske folije napravite vreću. Otkinite i preklopite dva veća lista folije i njima obložite kalup za pečenje, tako da na dvije strane rubovi vise van jer ćete njima sve dobro preklopiti kad napunite hranom . Pretpostavljam da bi mogle i one plastične vrećice za pečenje, ali nisam probala. IMG_2777Dno odmah prekrijte listovima mladog špinata, samo ih nemarno pobacajte. Meso narežite na srednje velike komade, ovisno kako volite i kakva pileća prsa imate. Posolite ga i popaprite. Odložite u zdjelu. Dodajte bijeli grah. Najbolje su mi talijanske limenke bijelog canelini graha, ali ga nisam vidjela kupiti kod nas, pa može i smeđi (onaj naš bijeli grah u limenkama uvijek je suh i bezukusan, kao drvo). Na fotografijama su kao što vidite isprobana oba graha. Podlijte bijelim vinom i umiješajte vrhnje, češnjakm, snef i začine. Smjesa ne smije biti pretekuća, ali svi sastojci moraju biti dobro obloženi. U međuvremenu zakuhajte vodu. Poriluk narežite na kolutiće i minutu, dvije blanširajte u kipućoj vodi. Ocijedite ga i pridodajte mesu i grahu. Sve dobro promiješajte. Istresite na foliju i dobro preklopite sa svih strana. Stavite u pećnicu na 180 otprilike na pola sata. IMG_2782

IMG_2780Uz ovo jelo nije potreban nikakav prilog, ali dobro će doći neka od ovih salata:IMG_1316IMG_2340Dobar tek!

Objavljeno u Hrana i druge riječi, Piletina, Slano | Označeno sa , , , , | Ostavi komentar

Mramorni kuglof 13-tog u decembru

bns_proljece-je-13-u-decembru-azra2“Proljeće je 13-tog u decembru…”, kaže stih Branimira Štulića. I premda mi je ostatak pjesme prilično nejasan i nezanimljiv, ovaj mi je stih drag iz krajnje sebičnih razloga – rođena sam 13. u decembru ili da budem jezično ispravnija – 13. prosinca ili pak na svetu Luciju, zaštitnicu vida (valjda zato cijeli život nosim naočale?). Pjesnik si može dozvoliti nešto što se zove pjesničkom slobodom, pa njemu može biti proljeće i u decembru, ali recite mi, molim vas, zašto je nama Božić otprilike drugog u novembru (studenom, op.prev.)?? Jer čim se na svijeće, lampione ili lampaše, kako vam već drago, zakače natpisi – “sniženje” i čim ih se u trgovinama šutne u nekakav zakutak, na njihovo mjesto zasjednu adventski kalendari i slična ikonografija. Kad bijah dijete, Božić je bio na Božić. Točnije, nije bio ni onda jer smo bili zemlja ladarica s krčagom na glavama i živjeli u socijalizmu. Ma šalim se, u osamdesetim, tim divnim, liberalnim godinama u kojima sam ja odrastala, tko je htio, slavio je Božić, a tko nije, njemu su to bili novogodišnji praznici i stvarno nitko nikog nije ugnjetavao niti prozivao zbog toga, bez obzira što vele ovi iz Glasa koncila (ne uzimam ozbiljno ništa iz usta nekoga tko tolerira pedofiliju i tko je potpuno neosjetljiv za socijalne probleme ljudi u ovoj zemlji dok pritom, ni orao, ni kopao, ubire milijarde iz državnog proračuna i ne plaća porez.)

Pokloni iz kućne radionice

Pokloni iz kućne radionice

Onda se to nekako pomaknulo na malo ranije, sve mic po mic, dan po dan i nekako smo došli i do svete Lucije. Pa, da, ipak je to dan kad se sadi božićna pšenica, pa kad ćeš okititi borove i zapaliti lampice ako nećeš tad? A kad smo već došli do svete Lucije, zašto ne bi i do svetog Nikole, pa to je tu odmah, pet, šest dana, plus-minus…? Ako se ne varam, jedno vrijeme je djed Mraz bio službeno mrtav i izjednačen sa sv. Nikolom pa je ovaj nosio darove i na svoj dan, a i na Božić. Ajme majko koje je to bilo zatupljujuće vrijeme. Pa onda na scenu stupa i djed Božićnjak jer da je Mraz komunjara; zbilja smo još dobri kakve budale su nam sve vodile zemlju. Vanna i Krešimir Dolenčić pak i dan danas vjeruju da im darove za Božić donosi “mali Isusek”, tako barem donosi Glorija, pa hajd’ i to je baš lijepo. Uglavnom, kad smo došli i do 6. u decembru (prosincu, op.prev.), pa za tih šest dana, zašto cjepidlačiti, a i zna se kad počinje advent, odjednom je cijeli prosinac postao – Božić!! Da me ubijete, kad i kako smo došli do Dušnog dana, nemam pojma! Je li postojala neka među faza, ne sjećam se? Vjerojatno su to bile višemetarske jelke po šoping centrima koje su nicale, a da još ni ljetni ten nismo izgubili i koje su nas u početku malo čudile svojom preuranjenošću, svojim “avangardnim”, npr. narančastim, ljubičastim i smeđim… ukrasima, ali na koncu smo navikli. To i jest taktika- na SVE se čovjek na kraju- navikne! I tako nas je šoping manija navukla da gotovo dva mjeseca ranije slavimo Isusovo rođenje. Pa Marija još nije imala čak ni lažne Braxton Hicksove kontrakcije, a kamo li natruhu pravog truda! Sigurna sam da ih muči i taj Dan svih svetih, jer da ga nema, k vragu, pomakli bi oni Božić odmah nakon Vele Gospe, kladim se! U stanju su to ti lukavi trgovci! Ovako, fućkaj ga, moraju se zadovoljiti sitnom zaradom od svijeća i krizantema… Nama ne samo da Grinch nije ukrao Božić, nego ga je sad skoro malo već i previše! 😉

IMG_3165Doduše, nekad davno pročitala sam božićnu priču Roberta Fulghuma o tome kako se usred ljeta sjetio da proteklog Božića nije zaprimio niti jednu jedinu božićnu čestitku od svojih prijatelja (što bi tek jadan rekao da u današnje vrijeme očekuje božićnu čestitku?!? Klasa optimist!). Nakon više mjeseci, jako ljutit na svoje prijatelje, na tavanu je pronašao cijelu kutiju punu neotvorenih božićnih čestitki koje je u božićnoj gužvi spremio i odložio da ih u miru pročita, pa zabravio! I tako je usred ljeta sjeo, pun grizodušja zbog toga što je kudio svoje prijatelje koji ga ipak nisu zaboravili, pustio božićne pjesme i počeo dirnut čitati čestitke i njihove dobre želje i pjevajući na sav glas zaključio kako Božić može biti i usred ljeta jer nije bitan datum, bitno je sve ono što Božić jest. Ipak mislim kako nije zaključio da je Božić masivni atak na šoping centre koji ne prestaje od 1.12., a usporedbi s kojim je iskrcavanje na Normandiju nekakva sitna i zanemariva bitkica.

Danas još jedan kuglof! Točnije mramorni kolač u kalupu za kuglof. Draga su mi oba, pa zašto ih ne spojiti u jedno? Naš veliki pokojni kuhar Nikica Gamulin- Gama to je i učinio, a ja prepisujem od boljih i toplo vam preporučujem.

Mramorni kolač ili moj omiljeni kuglof

OLYMPUS DIGITAL CAMERASastojci

  • 150 g putra
  • 250 g šećera
  • 3 jaja
  • 250 g brašna
  • pola praška za pecivo
  • 2 dl mlijeka
  • 1 dl ulja
  • 50 g čokolade
  • 100 g šećera u prahu

Maslac, šećer i žutanjke miješati dok ne postanu pjenasti. Postupno dodajemo brašno i prašak za pecivo, neprestano miješajući. Polako dodajemo i mlijeko i ulje dok ne dobijemo glatku smjesu. Od bjelanjaka uz prstohvat soli istući čvrsti snijeg i polako ga umiješati u smjesu brašna, šećera, putra i jaja. Nemojte upotrijebiti mikser (to bi učinila moja mama) jer ćete izgubiti zrak iz mjehurića, a samim tim i finu prozračnost tijesta. kuglofDobivenu smjesu podijelite u dva dijela. U jednu polovicu umiješajte otopljenu tamnu čokoladu. Namastite kalup za kuglof i zatim u njega naizmjenice stavljajte žlicu crne, pa žlicu bijele smjese. U idućem redu na crnu ide bijela, na bijelu crna. Tako ćete dobiti lijepu prošaranost kolača. Na kraju blago zaravnajte i stavite peći u pećnicu zagrijanu na 180 stupnjeva, otprilike 45 minuta. Ohlađeni kuglof pospite štaub šećerom.

Dobar tek!

Objavljeno u Hrana i druge riječi | 1 komentar

Kuglof od banana, bijele i crne čokolade

IMG_3169Par riječi o božićnim čestitkama; nekad smo ih pisali i slali dragim ljudima. Sjećam se tate s hrpom božićnih i novogodišnjih čestitki kako ih odnosi baciti u sandučić, sjećam se na njima lijepih slika zime, kućice u snijegu, okićenih jelki, djada Mraza, čaša šampanjca, dimnjačara i djeteline s četiri lista za dobru sreću u nadolazećoj godini. Sjećam se kako smo birali kome poslati koju, kome čestitati, što napisati, bio je to pravi obiteljski ritual… O tempora, o mores; opet sam nostalgična, valjda su to godine. Sada mi poštom stižu isljučivo čestitke osiguravajućih kuća, poslovnih partnera, reklame i računi pa mi je poštanski sandučić postao noćna mora, dok sam nekoć s radošću i djetinjim isčekivanjem provjeravala- je li mi tko pisao?

IMG_3025Zato bih htjela istaknuti par stvari o kojima razmišljam: sms nije božićna čestitka. A naročito to nisu oni debilni i patetični copy-paste sms-ovi o betlehemskom svjetlu, čudu Isusova rođenja, sedam sobova koji ti donose sreću, svetom božićnom jutru koje se budi, itd, bla, bla, bla… Pa onda fotke na kojima se grlite sa svojim ljubljenima ispred bora pa ih šaljete u vidu mms-a, napose ljudima koji su single i prema svim statistikama na rubu suicida u ovo doba godine pa ih vi samo slobodno, u božićnom duhu, gurnite preko ruba! 😉 Mobilni operateri trljaju ruke! Mreža je od ponoći do sutradan poslijepodne u potpunoj blokadi i vi zapravo niste čestitali svojim dugarima već VIPu, Tcomu, Tomatu i ostaloj ekipi. Pa onda E-mailovi, čak i kad su prigodno odabranog stationeryja i uz pozadinsku muziku (koja te najčešće prepadne), e pa ni oni nisu božićne čestitke! (premda ćete me vi sad pokušati demantirati objašnjenjem kako je bitno samo to da smo se nekog sjetili, ali ja i dalje mislim da su sms i E mail isključivo naša komocija i nešto što ćemo sprtljati na brzinu, tek toliko da smo “tu stvar skinuli s vrata”).

IMG_3145Božićna čestitka može biti čak i neka slikovna rukotvorina vašeg djeteta na komadu papira istrgnutog iz bilježnice, može biti djelo umjetnika koji crtaju nogama, djece iz SOS sela, UNICEF-a ili neka druga vama draga i po vašem izboru, ali ona je od papira, na njoj je vaš rukopis, vaše dobre želje i na koncu poštanska marka. Nije čak ni puno skuplja od glupavog mms-a, samo iziskuje malo više vremena i truda, ali to će u ova šugava instant vremena vaši prijatelji znati cijeniti (iako je moje iskustvo čudno, uglavnom im bude nekako neugodno i ispričavaju se jer oni eto više ne šalju papirnate čestitke pa vi njihovu nećete dobiti.) Samo da znate, ja vam neću odgovoriti niti na sms, niti na mms jer su oni ružan i nepristojan običaj od kojeg (ponavljam) jedino korist imaju ofca Gregor i ostala žgadija koja nas ionako pljačka. Ono što je tužno jest da sam ja neki dan obišla cijeli riječki Korzo i većinu trafika i samo je jedan jedini štand prodavao čestitke… Zato pogledajte ovdje, sjetite se svojih prijatelja i usput učinite dobro djelo: http://www.sos-dsh.hr/hr/bozicne_novogodisnje_cestitke.aspx

Ove godine ipak sam dobila čak dvije papirnate božićno novogodišnje čestitke! Baš sam bila sretna. Eppur si muove!

Sretan vam Božić, dragi nepoznati prijatelji!

Pozdrav iz Rijeke!

Pozdrav iz Rijeke!

P.S. Ovaj post šaljem Tanji s bloga http://tanjascookingcorner.blogspot.com/ koja je odabrala za ovaj mjesec banane kao namirnicu u nagradnoj igri Ajme koliko nas je //kuvarigrice.blogspot.com/2008/11/ajme-koliko-nas-je-pravila.html

Prsten od banana i čokolade

IMG_3144Sastojci

  • 200 g tamne čokolade za kuhanje
  • 175 g putra
  • 250 g brašna
  • 3/4 vrećice praška za pecivo
  • 1/4 žličice sode bikarbone
  • prstohvat soli
  • 150 g smeđeg šećera
  • naribana korica jednog limuna
  • 3 jaja
  • 150 g bijele čokolade
  • 3 manje banane (ili dvije velike)
  • Za glazuru: 200 g bijele čokolade i čokoladne mrvice

Otopite na pari tamnu čokoladu sa žlicom putra. Ostatak putra raskomadajte na kockice i pomiješajte sa brašnom, soli, sodom bikarbonom i praškom za pecivo u food processoru dok ne dobijete mrvice. Dodajte šećer, ribanu koricu limuna, jaja, bijelu čokoladu (nemojte je otopiti već je raskomadajte na što manje komadiće; ja sam je naribala na krupnom ribežu da food processor ne probudi moje dijete, a i cijeli neboder) i narezane banane. Miješajte dok ne dobijete homogenu smjesu. Namastite kalup za pečenje kuglofa (onaj plitki, sa širokim otvorom u sredini u kojem dobijete više prsten, a ne krnji stožac). Namastite ga, dno oblijepite papirom za pečenje, a zatim u njega raspodijelite polovicu smjese. Sada na smjesu rasporedite otopljenu tamnu čokoladu, a potom opet prekrijte ostatkom smjese s bananama. Pecite u prethodno zagrijanoj pećnici na 180 stupnjeva otprilike 50-55-60 minuta (pred kraj budite malo pažljiviji, mojem je trebalo 55 minuta, raspuknut će se i dobiti lijepu zagasito zlatnosmeđu boju). Za glazuru jednostavno na pari otopite 20 dkg bijele čokolade i što brže i ravnomjernije je razmažite po gornjoj površini kuglofa i dok je još mlaka (ne pretopla jer će vam se mrvice rastopiti!) po njoj pospite čokoladne mrvice. Kuglof je još bolji drugi i treći dan. IMG_3302

Dobar vam tek!

Carol of the Bells

Objavljeno u Hrana i druge riječi, Slano | Označeno sa , , , , , , | 7 komentara

Ribollita uz ovogodišnji prvi snijeg

IMG_2914Radi li itko? Ne pitam to zbog velikog broja nezaposlenih, krize i propasti u koje ova zemlja nepovratno tone. Neki dan sam ujutro prošetala do Korza. Ja to mogu, naime: ja sam na roditeljskom dopustu. Ali čini se da to može i velik broj Riječana jer Korzo je opet užurbano, veselo i krcato! Da negdje rade, vidljivo je iz poslovne odjeće koju većina nosi. No moram se ispraviti pa reći- “da su negdje z a p o s l e n i” jer sasvim je očito da ne rade: ispijaju svoje kavice i ostala pićenca po terasama kafića, šetaju Korzom, šopiraju. Muzika svira, sajmeni štandovi, atmosfera fešte ne pogoduje baš ideji rada i odlaska na posao, a i petak je, a to je kao da je već i vikend! O, ne, nemojte mi govoriti da je vrijeme marende ili tako nešto jer ćete ovu sliku na Korzu vidjeti u bilo koje doba jutra u radnome dijelu tjedna i tako je oduvijek! (osim jasno štandova i vlakića djeda Mraza, ali prosinac i blagdani ionako počinju dan nakon Dušnoga dana…)  Sjećam se kad sam prošle godine dan pred porod odlazila u riječku bolnicu na pregled. Cca 11 h, radni dan, Korzo je krcato ljudima, vreva je. Muž mi neuvjerljivo objašnjava da tri dana fali do kraja godine pa da su svi u prazničnom raspoloženju. Zašto?! 28.12. datum je kao i bilo koji drugi i premda smo mi asevi kad je u pitanju spajanje blagdana i svagdana, radni je dan. Elem, dođem u riječki KBC, mjesto naširoko u narodu poznato po neradu, kafenisanju, seksu među osobljem, bančenju i svekolikom maltretiranju i zafrkavanju u zdrav mozak poštenog bolesnog svijeta, je l’ tako? Kad ono svi rade! Crnče, štoviše. Sestre kažu da nisu stale, a ni doktori nešto ne besposličare, terminskih trudnica koliko hoćeš, vidim to sve na svoje oči, sada sam pacijent, jedna od prezrenih na svijetu! I nijedan od tih neradnika koje neradnicima voli prozvati gotovo svaki ministar zdravstva, a i zdravlja, nije na Korzu! rijeka-korzo-ljudi-midiNo neradnika na Korzu ne manjka, nikada ih nije manjkalo, a mislim da niti neće. Takva smo mi zemlja: sjedim na kavi, pušim cigaru i maštam kako ću zaraditi svoj prvi milijun! Dok u normalnim društvima u radno vrijeme gradovi tako opuste da pomisliš kako se radi o scenografiji za snimanje filma Pale sam na svijetu, kod nas uvijek živo, živo! Zato i jesmo uvijek u nekoj krizi. Zato i imamo vlade kakve imamo: jer zašto bi među nama izabrani bili bolji od nas samih? Radila sam sa sestrom kojoj je normalan opis radnog dana- beskonačno ispijanje kave, privatni razgovori na telefonu poslodavca, odlazak ranije s posla, zavlačenje klijentele, a generalno je bila i nestručna itd. Radila sam i s onom koja je prema ljudima divna, koja dolazi na posao i po pola sata ranije, nikada ne odlazi prije isteka radnog dana, nikada ne ćakula na telefon, ne rasipa se ničim od radnog materijala i općenito na sve pazi kao da je njeno vlastito, a u svom je poslu jako dobra. Pogađate gdje ciljam? Te su dvije žene imale istu plaću i poslodavac se općenito prema obje odnosio jednako. Rad, marljivost i poštenje u ovom društvu nisu na cijeni. Tužno kad pomislite što ostavljamo svojoj djeci. Izgleda da je ovo jedini način?

Stoga danas jedna radnička, seljačka, siromaška juha, toskanska ribollita. U prijevodu bi to bilo – ponovno skuhana, podgrijavana. Pročitala sam razne recepte, neki je začinjaju tipičnim mediteranskim travama, drugi pak ne. Jedni joj dodaju suho meso, drugdje je to većinom povrtna juha. Ono što mi se čini prisutnim u svim varijantama jest dodavanje starog kruha (iako neki ga prepeku, a drugi opet ne), canellini grah (fin, sitni bijeli grah) i cavolo nero i naravno tipični sofrito, polagano pirjanje luka, stabljike celera i mrkve. Ostalo je izgleda kao s minestroneom- možete dodati bilo koje povrće! Ja sam obitavala u regiji Marche koja je nedaleko Toscane, ali nisam vidjela u prodaji cavolo nero, a i dobar dio Talijana koje sam pitala nije mi znao reći kakav je to kelj, niti sam saznala za ijedno mjesto u kojem poslužuju ribollitu. Moja je varijanta Jemie Oliverova, a koliko je autentična, doista ne znam. Meni se odlično slagala s prvim ovogodišnjim snijegom.U dva u noći dok djetetu skidam temperaturu

Ribollita

Sastojci

  • 2 mrkve
  • 1 glavica luka, srednje velika
  • nekoliko stabljika celera
  • 2 češnja češnjaka
  • sjemenke komorača
  • suha ljuta papričica
  • 200 g bijelog graha
  • lovorov list
  • mala rajčica
  • mali krumpir
  • 1 limenka pelata
  • pola glavice većeg kelja
  • nekoliko feta jučerašnjeg kruha
  • sol, papar

IMG_2969Grah namočite noć prije. Sve možete riješiti i grahom iz limenke, ali suhi grah je ukusniji. Dakle, namočite suhi grah noć prije. Sutradan ga stavite kuhati s jednom zgnječenom rajčicom, jednim manjim krumpirom i lovorovim listom. Kad je skuhan, ocijedite ga, ali sačuvajte vodu u kojoj se kuhao.

Na laganoj vatri, na maslinovom ulju, u velikoj posudi pirjajte nasjeckani luk, mrkvu i celer. Kada potpuno uvenu, a da pritom nisu posmeđili, ubacite češnjak. Zatim dodajte i sjemenke komorača, smrvljenu čili papričicu. Sada ulijte limenku pelata i pola iste limenke vode. Neko vrijeme kuhajte pelate. Poznato je da su to bolji što se dulje kuhaju. Barem sam ja tog mišljenja. Sada dodajte kuhani grah i malo vode u kojem se kuhao. Kelj grubo nasijecite na trakice i sve dodajte u lonac. Dodajte još malo vode, ali se nemojte zabrinjavati što kelj viri izvan tekućine jer će on već uvenuti i sve će biti dobro! Poklopite i pustite neko vrijeme na srednoj vatri. Sada bi kelj trebao biti sjedinjen s tekućinom. U ribollitu možete dodati i koje drugo povrće- krumpire, karfiol, … što vam drago.

U vodu u kojoj se kuhao grah namočite natrgani kruh. Što ga je više, to bolje jer je on zbijla sjajan dodatak ovoj juhi. Ocijedite ga šakama i dodajte u juhu. Posolite, popaprite, ako vam je volja, dodajte ružmarina ili timijana ili oboje i poslužite vruće!

Dobar tek!

Objavljeno u Hrana i druge riječi, Slano | Označeno sa , , , , , , | 5 komentara

Prekmurska gibanica za lude susjede

(ovo će biti jedan jako dugi post kao posljedica višegodišnjih frustracija, pa vi slobodno odskrolajte na recept!)

IMG_2085Kada se odlučite na kupovinu stana, glavni problem neće vam biti manično-depresivni tečaj švicarskog franka, promjenjiva kamatna stopa, dva jamca (a svi se vaši prijatelji i rođaci od vas skrivaju i ne dižu telefonske slušalice već na spomen da razmišljate o stambenom kreditu), 20-25 godina neizvjesnog životarenja na polovici plaće, eventualni pad burze u Tokiju ili kraj globalne ekonomske krize koji se ne nazire. O, ne. Vaš najveći problem bit će ili bi to mogao postati – vaši susjedi! Ja sam odrasla na periferiji, moji su susjedi bile teta Marija kod koje sam pomagala mijesiti kruh, Šćuka i teta Dana, koje su po cijeli dan, pod izlikom da nešto rade zapravo špijunirale susjedstvo, a kod kojih sam po skrivećki jela rigu s krumpirom na salatu (jer mi je tata zabranjivao da jedem po tuđim kućama, ali tako nešto fino jednostavno nisi mogao odbiti!), teta Aka koja me čuvala i njena djeca i nećaci, moji najbolji prijatelji, boćarija i gostiona u kojoj me pokojni barba Pero, slikar, učio kako se peku palačinke (okretanje u zraku nisam nikad savladala)… Doduše, bio je tu i barba Rico koji je redovno prijetio da će sve komuniste, a kasnije i sve hadezeovce, dignuti u zrak, ali on je bio u kategoriji luđaka i osobenjaka bez kojih mala mjesta jednostavno ne mogu i bez obzira što se od rata nije skidao iz maskirne uniforme, nitko nije uistinu uzimao za ozbiljno njegove prijetnje (iako mu je jednom policija u kući zaplijenila popriličnu količinu oružja i municije…). I doista, otkad je umro, naša ulica jednostavno više nije ista. U mom je susjedstvu svak svakog pozdravljao (osim eventualno moje sestre koja na sramotu moje mame, nije pozdravljala nikoga), svak o svakom sve znao, odlazilo se na kave kod susjeda i vrhunac su bila uobičajena tračanja. No onda su krenule moje brojne selidbe i moji brojni novi susjedi, sve po izbor divni ljudi. Jasno vam je, bačena u okrutnu stvarnost iz ove prigradske idile, sada još i veće jer je gledana ružičastim naočalama kojim sadašnjost već hoće i voli gledati na prošlost i djetinjstvo, za ono što me čekalo ipak sam bila sasvim nespremna! Prvi put su to bila dva para s gornjeg kata koje je vlasnik kuće okarakterizirao kao “mladi zaručnici”. Opisao ih je kao zaljubljene golupčiće, a ja sam se naslušala svađa, plača i uvreda koje su me povremeno čak uspjele impresionirati zbog svojom maštovitošću i neponovljivošću. Svoje sam muške susjede od milja zvala – zlostavljači i svako malo razmišljala trebam li pozvati policiju. Susjede s boka prezivale su se Zlojutro. Reći ću samo – nomen est omen! IMG_2328Pa onda ukleta zgrada na Vežici vrhunac svih vrhunaca i istovremeno dno dna. Tamo te djeca pljuju s prozora, usred ljeta ti među cvijeće na balkonu, ubijeno sušom doleti još gorući opušak nekoga s gornjih katova tko ne zna za pojam – pepeljara, piroman, visoki UV index i opasnost od požara. U hodniku susjedi na metar udaljenosti kažeš “dobar dan”, a ona te gleda u oči i šuti. (Pa to je kao da nekome pružiš ruku, a on ti okrene leđa!) Tu je i susjeda s kata čiji pas laje cijeli dan, osim kad je ona doma, što je skoro nikad, ali kad jest onda bez prestanka telefonira vičući u slušalicu potirući sam pojam telefonske komunikacije jer to zvuči kao da pokušava komunicirati dozivajući se s nekim s brda na brdo. Kontinuirana buka. Kao i susjedova djeca koja se svakih pet minuta sjuruju s 4. kata urlajući i povlačeći nekom metalnom šipkom po metalnoj ogradi u hodniku koji usput ima akustiku bolju od Lisinskog, a sve skupa nalikuje na stereotip o ponašanju neodgojene djece iz mojih čitanki nižih razreda osnovne škole (sjećate se Pucka?) do te mjere da je pomalo i nadrealno. Normalna je pojava da se smeće baca kroz prozor, općenito, kad gledaš kroz prozor, odozgo stalno nešto pada. Naročito rado lete kutije od lijekova što nekad i nije loše jer baciš oko čisto da vidiš što ekipa uzima, jesu li ti susjedi (samo) na anksioliticima ili se radi o ozbiljnijoj psihijatrijskoj klijenteli. IMG_2066(Na jednom od nebodera piše grafit- Svi na svemu! I zaista jesu.) I hrana se baca kroz prozor, pod opravdanjem da hrane mačke, no mislim da jedino uspiju privući štakore. Kad kućni savjet postavi na vrata bravu pa se ona i danju i noću zaključavaju, to mojim susjedima nikako ne odgovara i nema tu  neke demokracije ili pregovora, već nakon dva dana jednostavno razbiju bravu i/ili staklo i stvar je riješena! U liftu se puši, to mi je uvijek bilo nejasno??? Koji točno ovisnik moraš biti da ne možeš dočekati da izađeš na zrak, nego pušiš u pol kvadrata prostora? Lift je ujedno i pisoar za neke od pasa. Usput, jedino u što je predsjednik kućnog savjeta uložio u toj raspadajućoj zgradi s preskupom pričuvom bio je – video nadzor u liftu?!? Valjda se nadao kakvom vrućem susretu nekih “mladih zaručnika”… Normalno je i to da ti noću zvone na parlafon jer su zaboravili ključ, a ti si na prvom katu ili ti gori svjetlo, nebitno što imaš malo dijete koje se budi na šuštaj lišća koje pada s drveća. Normalno je i da susjed ima dva ogromna psa koja šeta bez povodnika, a oni će napasti na ama baš svakog drugog psa, čak i na maltezera, kojeg uredno držiš na lajni i onda te još vlasnik napadne, a ako zucneš, osim psovki kojima te časti, možeš dobiti i šakama i cipelama. Ispred kuće je ogroman narančasti križ koji bi čak i onima koji nisu pohađali auto-školu trebao jasno dočarati da je tu riječ o zabrani parkiranja, ali uglavnom ga se ne vidi jer su na njemu parkirana dva do tri auta. U toj ulici ženama buše gume na automobilima. Ne znam točno zašto? Meni su to učinili dvaput. Koji put izbuše i muškarcima. Valjda neka perverzna zabava. I kome sve to prijaviti? Tko će znati? Da i ima neka služba odgovorna za sve to, vjerojatno ionako ne bi funkcionirala, kao što ništa drugo u ovoj zemlji ne funkcionira. Mogla bih nabrajati do sutra, ali lakše vam je otići na http://bobocka18.wordpress.com/ gdje se detaljno opisuju dogodovštine i zgode iz moje nekadašnje zgrade. Bobočka doduše ta traumatska iskustva opisuje na duhovit način, ali to valjda spada u mehanizme obrane; ona još uvijek tamo stanuje… U Italiji mi je do ljetnih ferija susjeda bila studentica Grkinja. Ona je zasjenila sve moje susjede s Vežice. Naš je hodnik bio jako akustičan, a ona se u svojim intimnim trenucima voljela glasati dostojno etabliranih porno glumica i to više puta na dan. Bila sam zahvalna nebesima da je moje dijete malodobno. Mora da je bilo divno susjedu s kata sjediti za ručkom sa svoje dvije kćeri tinejdžerice i uživati u zvučnoj kulisi. Kasnije ih je sve tužio. Razumijem ga. To se valjda kod njih može. A kod nas? Kupuješ stan, a u biti kupuješ mačka u vreći! Kako možeš znati tko su i kakvu su ti susjedi? Čista lutrija! Ja danas stanujem samo 50 ak metara od svoje bivše, uklete zgrade, šećem psa i dijete samo malo dalje od istih mjesta gdje sam ih prije šetala, ali začudo, ljudi su normalni. Nekad ne mogu vjerovati da je to isti kvart! Sve je čisto i uredno, ljudi te prepoznaju pa te pozdravljaju i nasmiju se, poigraju se s tvojim psom, tepaju ti dijetetu, kako se to već pristoji, zgrada je održavana, uvijek će ti netko pridržati vrata, pričekati te s liftom, ukratko, ne mogu se načuditi. A ta su dva nebodera gotovo ista; mogli ste dignuti kredit na bezbroj godina u švicarskim francima i kupiti stan u prvoj, ali jednako tako i u drugoj! Kažem vam, mačak u vreći. Gdje je nestala kulutra zajedničkog življenja? Zgodna fotka zadnjih dana kruži internetom- “Danas je lako biti pametan i kulturan. Konkurencija je nikakva.” Time je valjda sve rečeno. Age of aquarius? Ma ne, samo eskalacija prostaštva…IMG_2893

Prije nego postanem pregorka, ponudit ću vam danas opet nešto slatko. Prekmursku gibanicu sam uvijek smatrala jako kompliciranom pa se nisam upuštala u to, ali zapravo samo iziskuje malo više vremena i prilično više suđa za prati. No ako i vas vaši susjedi nerviraju, to će vas uposliti, pa ćete zaboraviti i smiriti si živce. Ako pak imate sreće pa su u pitanju neki divni ljudi – uvijek ih možete pozvati na kolače! U pravoj verziji prekmurske gibanice ide i prhko tijesto u najdonji sloj, ali ja sam lijena pa zaboravite na to! Ovo je uz neke sitne izmjene recept naše prijateljice Marte čija je gibanica skoro tako dobra kao ona u gostilni Mahnič u Kozini.

Martina prekmurska gibanica s nekim mojim varijacijama

 IMG_2794Sastojci

  •  1 paket kora za savijače

Za premaz za kore:

  • 1 kiselo vrhnje
  • 1 jaje
  • 1 dl ulja ili rastopljenog maslaca
  • 2 žlice grisa
  • 1/2 praška za pecivo
  • 1 vanilin šećer

 Za sloj od maka:

  • 10 dkg maka
  • 3 dkg šećera
  • 1 vanilin šećer
  • malo toplog mlijeka

Za sloj od lješnjaka:

  • 15 dkg lješnjaka
  • malo mlijeka
  • 1 žlica šećera

Za sloj od jabuka:

  • 4 velike, kisele jabuke
  • 6 dkg šećera
  • 1 vanilin šećer
  • malo cimeta

 Za sloj od sira:

  • pola kile svježeg kravljeg sira
  • pola kiselog vrhnja
  • 2 jaje
  • malo ruma
  • 5 dkg šećera
  • ribana korica limuna

IMG_2792Ja sam pekla u pravokutnoj posudi čije dno ima promjer 30 x 18 cm. Dobro je namažite putrom. Obložite prvom korom, neka vam krajevi vise preko ruba. Smućkajte sastojke za premaz za kore. To me inspirirao Đuro Rapaić na www.kuhari.com koji je njime mazao kore u štrudli od šumskog voća (odličan recept!) i zbilja ispadne skoro kao domaća! Za prvi sloj slažite tri kore jednu na drugu s time da je premaz na prvoj i drugoj, a na trećoj nije. Pomiješajte sastojke za sloj od maka. Mlijeka dolijte taman toliko da ne bude niti prerijeko, a niti pregusto i mrvljivo. Zatim slijede dva lista kora za savijače sa jednim premazom između (sve unutarnje redove odvajate sa po dva lista). Pomiješajte sastojke za sloj od sira i rasporedite ga po korama. Slijede opet dvije kore s premazom. Tradicionalno u prekmursku gibanicu idu mljeveni orasi, ali ja ih taj dan nisam imala pa sam upotrijebila lješnjake. Da bi dobila bolju i intenzivniju aromu, lješnjake sam tostirala na tavici, ostrugala im onu tanku ljuskicu koliko ide i samljela. Smješajte s ostalim sastojcima i namažite po korama. Zadnji sloj su jabuke. Njih prethodno malo podinstajte na putru s ostalim sastojcima, a zatim rasporedite na kore. Na vrh stavite opet tri kore s dva sloja premaza, a također preklopite i ono što je visilo sa rubova. Zadnju koru prelijte ostatkom premaza i ne štedite jer će se to prilično sasušiti prilikom pečenja. (Napomena: za ovu širinu posude za pečenje, osim prve kore, sve ostale sam rezala po pola.) Pecite na 180 stupnjeva oko 50 minuta. Meni je bolja drugi dan.

Dobar tek!

Objavljeno u Hrana i druge riječi, Slatko | Označeno sa , , | 10 komentara