Ajme, koliko nas je…

Sjećate li se JUS-a? (Ne, ovo nije ispad jugonostalgije.) JUS je kratica za jugoslavenski standard, a u govoru starijih generacija zadržala se izrijeka- “Sve po JUS-u”, u značenju vrlo slična onoj danas često korištenoj “Sve po PS-u” (PS= pravila službe). “Dobro je dok je sve po JUS-u”, dobro je dok ne izlazimo iz okvira zadanih, poželjnih standarda i pravila, je li tako? Ne mislim pritom na velike ljude, talentirane, napredne, neimare, ljude ispred svoga vremena, one koji su krčili i kročili kroz ovaj svijet. Mislim na one svakodnevne, takozvane male i obične. Dobro je dok si npr. običan srednjoškolac ili školarac. No imaš li klempave uši i veliki nos ili ne daj Bože gluhe roditelje, kraću nogu, disleksiju, ili si bez roditelja, odrstaš kod rođaka, udomitelja, u domovima …. e, onda nisi po JUS-u, a ni po PS-u i ne piše ti se ništa dobro u ovoj zemlji. (Hm, danas je možda čak dovoljno u osnovnoj školi nemati potreban broj artikala Hallo Kitty, a u srednjoj iPhone barem 4s…) Ima li vaše dijete nesretnim slučajem npr. ADHD, vrlo ćete teško naći školu u kojoj radi dovoljno obučen kadar da bi ono dobilo adekvatno obrazovanje i da ne bi zaostalo za vlastitim vršnjacima. (o, da imat ćete pune ruke raznih Rješenja, raznih Službi, a naš će inače vrlo SPOSOBAN i KORISTAN Ministar prosvjete natjerati profesore da napišu cijeli kus papira i održe više sjednica nastavničkog vijeća, ali vaše dijete od toga neće imati nikakve koristi, budimo realni.) Snađe li te takva nevolja, ti si onaj koji je izvan struje i računaj s tim da će ti u životu sve biti teže. Dok drugi počinju barem od nule, ti sinko krećeš iz minusa. A navela sam krajnje čest poremećaj u djece i naširoko općepoznat. No ovih dana aktualan je problem puno veći od disleksije, a to su rijetke bolesti i/ili teško liječive bolesti. Anastazija, Nora -fora, Ena, Mauro, oprostite što se drugih imena ne sjećam… djeca koja su postala “poznata” po svojoj životnoj borbi, tuzi, tragičnosti, očaju svojih roditelja. Što su ona za nas? Lajk ili share s Facebooka? To je najlakše. Lajkamo ih isto kao i one sladunjave slike malih maca koje se igraju s klupkom vune ili šalica kave s pjenom u obilku srca, a šeramo kao tisuću i jednu premudru misao koju je smislio neki “umjetnik” iz naroda ili je ukradena nekom čak i velikom čovjeku i priljepljena uz neku otrcanu sliku zalaska sunca uz siluete dvoje mladih koji se drže za ruke. I time smo si stvorili osjećaj da smo nešto učinili. Što točno? Okej, možda onaj neki idući koji to vidi, umjesto da lajka, možda će on nešto za to djete konkretno i učiniti, “eto pomogao sam da mu pomogne netko drugi”? Reći ćete, neimaština je, puno je onih koji su potrebiti, ne možemo pomoći svakome. Donekle ću se čak i složiti.

Izlazim tako neki dan iz Lidla, a na staklu letak. Lecnem se i zastanem jer na njemu je poznato lice. Mauro Barak je petogodišnji dječak čiju obitelj poznajem godinama. To je dječak kojem zbog rijetke bolesti prijeti amputacija noge. Neću duljiti jer sve vam piše ovdje, unesite još malo truda pa pročitajte:  http://www.facebook.com/PomocZaMalogMauraBarak?fref=ts Prolazim i pomislim, nadam se da ovo netko vidi, nadam se da će mu netko pomoći! A onda tužno shvatim koliko sam puta prošla kraj takvih letaka, možda i zastala, ali koliko sam puta zaista i pomogla? I kako je sve mnogo teže kad je to netko poznat, kad je to netko tvoj. Kako je teško moliti novac. Kako je teško imati bolesno dijete, a ne moći mu pomoći. Kako je teško obijati vrata koja su sva redom zatvorena. Moljakati doktore. Povlačiti za rukav. Jer više nisi u sustavu. HZZO ne zna što bi s tobom, bolnice ne znaju što bi s tobom, osoblje već vjerojatno prevrće oči kad te vidi jer nitko ne zna što bi ti rekao, što učinio, kako ti pomogao. Čekaš čudo. Humanitarni koncert, SOS telefon, pomoć sumještana, sugrađana … Postao si – letak, rijetka bolest, jedan od 5 u RH, i više nisi “po JUS-u”, o, ne to više nikako nisi. (Usput, znate li uopće koliko je teško dobiti za svoje bolesno dijete taj 060 broj da bi svatko od nas dao onih 6 kuna i pomogao? E, pa vrlo, vrlo teško i komplicirano i nedostupno! Ali sjetite se da tih istih 6 kuna možete uplatiti i putem net bankinga, većina ga ima.) Znate li koliki je broj onih gadova koji će čak i na ovakvoj nevolji htjeti zaraditi, okoristiti se? ………….

Niste li jedan od ovih roditelja i nije li vaš dijete jedno od ove djece, budite svakoga dana jako, jako zahvalni. I u ime te zahvalnosti, ako ste u mogućnosti, onda doista i pomozite. Onda će i onaj lajk s fejsa nešto zaista značiti. Ali najviše od svega vjerujte, kad pomognete nekom kome pomoć treba, zapravo ste pomogli samome sebi. I to nije potrebno objašnjavati jer to jednostavno osjećate i znate.

Nakon ovakvog uvoda, čini se malo neprimjereno pisati o hrani, no ovo je ipak u nekoj mjeri food blog pa sada mora slijediti recept. Konkretno ovaj recept sudjeluje u mjesečnoj nagradnoj igri foodblogera Ajme koliko nas je http://kuvarigrice.blogspot.com/2008/11/ajme-koliko-nas-je-pravila.html na temu- poriluk koju je odabrala domaćica za ovaj mjesec- Milica sa food bloga Na tanjiru http://www.natanjiru.com. Poriluk mi je vrlo draga namirnica, a slijedi recept Jamie Olivera iz njegove kuharice Sretni dani s golim kuharom.

IMG_2775

Poriluk iz vreće

Sastojci

Poriluk2

  • 1 srednje veliki porkluk ili dva manja
  • pileća prsa (ja kupujem lokalnog uzgajatelja kokica pa su jedna i previše, ali ona iz marketa trebat će dva)
  • 1 limenka bijelog graha
  • 2-3 šake mladog špinata (opcija, može i bez njega)
  • 3/4 čašice kiselog vrhnja
  • 1,5 dl bijelog vina
  • 1 češanj češnjaka, sitno sjeckan
  • 1 žličica senfa
  • majčina dušica, sol, papar (umjesto majčine dušice može i origano ili mažuran)

Divno brz i jednostavan recept!

Od aluminijske folije napravite vreću. Otkinite i preklopite dva veća lista folije i njima obložite kalup za pečenje, tako da na dvije strane rubovi vise van jer ćete njima sve dobro preklopiti kad napunite hranom . Pretpostavljam da bi mogle i one plastične vrećice za pečenje, ali nisam probala. IMG_2777Dno odmah prekrijte listovima mladog špinata, samo ih nemarno pobacajte. Meso narežite na srednje velike komade, ovisno kako volite i kakva pileća prsa imate. Posolite ga i popaprite. Odložite u zdjelu. Dodajte bijeli grah. Najbolje su mi talijanske limenke bijelog canelini graha, ali ga nisam vidjela kupiti kod nas, pa može i smeđi (onaj naš bijeli grah u limenkama uvijek je suh i bezukusan, kao drvo). Na fotografijama su kao što vidite isprobana oba graha. Podlijte bijelim vinom i umiješajte vrhnje, češnjakm, snef i začine. Smjesa ne smije biti pretekuća, ali svi sastojci moraju biti dobro obloženi. U međuvremenu zakuhajte vodu. Poriluk narežite na kolutiće i minutu, dvije blanširajte u kipućoj vodi. Ocijedite ga i pridodajte mesu i grahu. Sve dobro promiješajte. Istresite na foliju i dobro preklopite sa svih strana. Stavite u pećnicu na 180 otprilike na pola sata. IMG_2782

IMG_2780Uz ovo jelo nije potreban nikakav prilog, ali dobro će doći neka od ovih salata:IMG_1316IMG_2340Dobar tek!

Oglasi
Ovaj unos je objavljen u Hrana i druge riječi, Piletina, Slano i označen sa , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s